KRUG 99- “Da li su bonske ovlasti mrtvo slovo na papiru?”

 

Prof. dr. David Pettigrew, profesor filozofije, Southern CT State University.

 

Dok smo se pripremali za obilježavanje 20. godišnjice genocida u Srebrenici, poricanje genocida bilo je u punom jeku na najvišem međunarodnom nivou. Rusija je u Vijeću sigurnosti stavila veto na britansku rezoluciju o obilježavanju genocida u Srebrenici. Na državnom nivou, Predsjednik Srbije je apelovao na Rusiju da stavi veto na rezoluciju o Srebrenici, navodeći da bi njeno usvajanje dovelo Balkan „na rub novog rata“. Na entitetskom nivou, Predsjednik Republike Srpske je nazvao genocid „najvećom prevarom“ 20. vijeka. Takvo poricanje genocida je veoma bolno za preživjele žrtve i doprinosi dubokim podjelama u društvo koje razdiru tkivo društva, te onemogućavaju pravdu i pomirenje. Tu duboku podjelu inače aktivno provodi Republika Srpska povremenim prijetnjama odcjepljenjem.  Uz to su se u julu prošle godine u Bratuncu pojavili posteri sa likom predsjednika Putina i porukom „Istočna alternativa“,  kojom je sugerisana alternativa priključenju BiH Evropskoj uniji. Jasno je da se politikom poricanja i podjele nastoji doprinijeti destabilizaciji u regionu i samoj Bosni i Hercegovini.  Referendum o Visokom predstavniku i Sudu BiH koji je nedavno najavljen u Republici Srpskoj samo je jedan primjer kontinuiranog osporavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, osporavanja kojim se nastoji destabilizirati Bosna i Hercegovina. Strategija poricanja, podjele i destabilizacije koja se provodi u Republici Srpskoj predstavlja smišljeni napad na Dejtonski mirovni sporazum, te time i sigurnost države Bosne i Hercegovina. Da li će to biti ostavština Dejtona? Uz politiku poricanja, podjele i destabilizacije, želim dodati još jednu utvaru koja proganja preživjele žrtve genocida, kao i ostavštinu Dejtonskog mirovnog sporazuma, naime političku retoriku i istupe u Republici Srpskoj kojima se Bošnjaci i nesprsko stanovništvo redovno izlažu poniženjima i narušava se njihovo ljudsko dostojanstvo. Ono što želim reći je da se poricanjem genocida, spomen obilježjima i izjavama kojima se veličaju počinitelji genocida, zabranom podizanja spomen obilježja žrtvama genocida, na primjer u Foči, Prijedoru i Višegradu, zlonamjernim podizanjem pravoslavnih crkava u Bošnjačkim selima (kao što su Budak), javnim istupima Predsjednika Republike Srpske koji su uvijek prožeti zanemarivanjem i ponižavanjem Bošnjaka, njihovog jezika i njihovih vlasti, legitimizira i normalizira govor omalovažavanja i mržnje. Takav govor omalovažavanja i mržnje koji narušava ljudsko dostojanstvo je općeprihvaćen kao glasnik, odnosno prethodnik genocida. Ukoliko je ozakonjenje Republike Srpske u Dejtonu bilo „nagrada“ za uspješno proveden genocid, te ukoliko se genocidna namjera nastavlja u vidu diskriminatorne i isključujuće politike usmjerene protiv nesrpskog stanovništva koje je nasilno protjerano iz svojih domova, postoji opasnost da kumulativna okrutnost ultranacionalističkog diskursa omalovažavanja i mržnje predsjednika Dodika doprinese novoj tragediji i patnji. Tim bi se pitanjem trebalo najozbiljnije pozabaviti. Da li će to biti ostavština Dejtona? Takva prijetnja sigurnosti države Bosne i Hercegovine i takvi rani znakovi upozorenja na još jedan genocid su  jasan poziv za Visokog predstavnika da upotrijebi svoje bonske ovlasti i postavi Bosnu i Hercegovinu na put ustavnih reformi i stabilne budućnosti. Rukovođen doktrinom UN-a „Odgovornost da zaštiti“, Visoki predstavnik bi trebao razmotriti način provedbe važećih zakona na državnom nivou protiv poricanja genocida, govora mržnje, diskriminacije i psihološkog zastrašivanja usmjerenog na povratnike. Pored toga, neophodno je da, uz programsku i finansijsku pomoć Vijeća Evrope, OSCE-a i UNDP-a, Visoki predstavnik pokrene i pruži podršku uspostavljanju radnog tijela od predstavnika šire javnosti koje bi radilo na izradi smjernica za funkcionalno ponovno ujedinjenje zemlje putem ustavnih reformi. Taj dijalog na nacionalnom nivou bi trajao do 24 mjeseca, kako bi se osiguralo sveobuhvatno učešće građana i vodio bi Ustavnoj konvenciji. Posebno bih podstakao uključivanje grupa kao što su Centar za postkonfliktna istraživanja koji vodi Velma Šarić, Inicijativa mladih za ljudska prava, koju vodi Alma Mašić, Centar za izgradnju mira u Sanskom Mostu, kojim rukovodi Vahidin Omanović, i Kulturno nasljeđe bez granica. Sve su ovo organizacija koje imaju iskustvo u prevazilaženju granica. Pored toga, u ovaj poduhvat sa akterima iz različitih oblasti djelovanja mogu se uključiti i univerziteti (fakulteti i studenti) kao i mnogi drugi u cilju postizanja konsenzusa i osmišljavanja bolje budućnosti. Organizacije žrtava genocida, oni koji su iskusili stepen razaranja koji izaziva genocid, također trebaju biti dio procesa, uključujući Majke Srebrenice, koje, između ostalih, predvodi Munira Subašić, i Žene žrtve rata, koje predvodi Bakira Hasečić. Pored toga, u ovaj dijalog za spašavanje budućnosti bilo bi važno uključiti i bosansku dijasporu i njihove organizacije za zagovaranje, kao što je Savjetodavno vijeće za Bosnu i Hercegovinu u Washingtonu, DC— neka ostavština Dejtona bude govor nade, kao protuteža politici poricanja i govoru omalovažavanja i mržnje u Republici Srpskoj.

Adil Kulenović