Kordića je lako zamisliti kao protagonista filma u kojem bi s isusovačkim oreolom govorio o žrtvama koje je podnio u ratu i zatvoru. Spaljeni ljudi i djeca u Ahmićima bi pri tome figurirali samo kao jedno od “sredstava” pri postizanju višeg cilja, pa bi se lako i “previdjeli”. Kraj filma popratio bi gromoglasan pljesak.

Video koji se zadnjih dana širio virtualnim prostranstvima imao je dramatičan naslov koji bi u prevodu glasio otprilike: Zgroženost nad sobom, spriječila ih da zaplješću. U njemu marketinška stručnjakinja (zapravo glumica) publici otkriva “tajne zanata” na primjeru farmi za prehrambenu industriju. Tako kaže da te životinje zapravo žive u strašnim uslovima, hrane se koncentratima i usljed nehumanog tretmana razbolijevaju, pa polovina svjetske proizvodnje antibiotika biva utrošena na liječenje tih životinja. Kamera prati lica ljudi iskrivljena u šoku i nevjerici dok procesuiraju te informacije kao da za njih nikad nisu čuli u životu svom i to je upravo ono što šokira i zbog čega je bitan ovaj video. Zar nisu uslovi u kojima žive životinje na farmama općepoznata stvar? O čemu se ovdje, zapravo, radi?

Pa radi se o onoj staroj, dobroj, želji da se ne zna. Istoj onoj zbog koje su se npr. Nijemci za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji su  živjeli u blizini logora, pravili da nemaju pojma šta se tamo dešava, iako su sasvim jasno mogli da vide dim koji je šikljao iz dimnjaka i udahnu njegov specifičan vonj (koji spominje npr. Jorge Semprunu romanu Pisanje ili život). Istoj zbog koje stanovnici Srbije devedesetih nisu najbolje znali šta se zapravo dešava tamo u Bosni, a moji roditelji i većina njihovih prijatelja u Bosni malo prije toga govorili da “rata neće biti” iako je u Hrvatskoj već uveliko trajao, a JNA snage se stacionirale iznad grada. Želji da se ne zna koja je jača od očitog. Marketinška stručnjakinja, tj. glumica, predavanje završava riječima koje ga sumiraju: ”Moć želje da se ne zna se ne može precijeniti. Ovo je sistemska okrutnost ogromnih razmjera koja prolazi samo zato što ne želimo da je vidimo”. Drugim riječima, ljudi ne žele da vide ono s čim im se “preteško” suočiti i spremniji su sebe uvjeriti da to ne postoji, nego snositi posljedice zbog nečinjenja ničega. Naravno, pretpostavimo li da su ljudi moralna bića.

Najbolje je to opisao preživjeli logoraš iz Drugog svjetskog rata, talijanski autor Primo Levi: “Kako je moguće da je uništavanje miliona ljudskih bića bilo izvršeno u srcu Evrope bez ičijeg znanja? Uprkos raznim mogućnostima informisanja, većina Nijemaca  nije znala, zato što nisu željeli da znaju. Zato što, zapravo nisu željeli da znaju. Sigurno je istina da je državni terorizam veoma jako oružje, kojem se vrlo teško oduprijeti. Ali, isto tako je istina, da se njemački narod, kao cjelina, nije čak ni pokušao oduprijeti. U Hitlerovoj  Njemačkoj je bio raprostranjen poseban propis: oni koji su znali nisu govorili; oni koji nisu znali nisu postavljali pitanja; oni koji su pitali nisu dobijali odgovore. Na taj način, tipični njemački građanin pobijedio je i odbranio svoje neznanje, koje mu je izgledalo kao dovoljno opravdanje za svoju privrženost nacizmu. Zatvarajući usta, oči i uši, on je izgradio za sebe iluziju neznanja, kojom je negirao svoje saučesništvo u događajima koji su se odigravali Ljudi ne žele da vide ono s čim im se “preteško” suočiti i spremniji su sebe uvjeriti da to ne postoji, nego snositi posljedice zbog nečinjenja ničega. Naravno, pretpostavimo li da su ljudi moralna bićaispred njegovih vrata.” (preveoMario Kopić)

Ova iluzija neznanja koju Levi spominje je izgleda samo prividno postala teža u godinama koje su uslijedile, razvojem starih i pojavom novih medija, jer kad ljudi ne žele da vide džaba, im i svi interneti i fotografije i dokumentarci. U kontekstu toga pokušavam shvatiti nešto što me godinama otperećuje. Individualno negiranje zločina nauštrb svih mogućih dokaza, dokumenata, slika, svjedoka… Moguće je pretpostaviti da je lakše ne vidjeti samo na osnovu suhoparne statistike, obezličenih svjedočanstava iz sudnice, ali ljudi odbijaju da vide i najmoćniji od svih medija – video. Uzeću samo primjere iz recentne prošlosti. Krajem maja je na Al Jazeeri prikazan dokumentarac o logorima u Prijedoru u kojem je riječ data preživjelim logorašima, dvojici muškaraca i jednoj ženi, te britanskim novinarima koji su devedesetih prvi došli u Omarsku da posvjedoče o tome šta se dešavalo. Cijeli film je objektivan, bez ideološke pozadine, u fokusu je samo iskustvo i patnja ljudi. Recimo da taj film po jačini svog efekta daleko premašuje video s početka teksta. Nisam mogla pratiti izraze lica ljudi koji su ga gledali, ali među internet komentarima na video nije bilo šokiranih reakcija, nego su prednjačile bljuvotine u već utvrđenom obrascu: red negiranja, red prebacivanje krivice, spominjanja logoraša drugih nacionalnosti i “svojih žrtava”, te teorija zavjere. Na osnovu toga se moglo zaključiti samo jedno od sljedećeg:

1) Da ti ljudi uopće nisu pogledali film

2) Ti su ljudi gledali neki drugi film

3) Ti ljudi imaju mentalni poremećaj koji im određeni sadržaj u momentu prikazivanja mijenja u neki drugi

Čini se da bi u takvoj postavci stvari, “prosta” želja za neznanjem, iluzija neznanja, predstavljala samo prvi, najblaži stupanj. Dalje bi joj se mogli nadodati nacionalizam (kao paranoja), mentalna ograničenost/tupost, te odsustvo moralnog osjećaja i ljudske odgovornosti. Profil ovog gledatelja ne plješće zato što je zgrožen nad sobom, već zato što smatra da je to laž i jer ne prihvaća nikakvu sopstvenu odgovornost za počinjeno. Čak štaviše, uzvraća daljnim napadima. Najgore što takav profil čini znatan postotak balkanske populacije. U američkim krimi serijama i filmovima, naročito vole da koriste termin sociopat, sinonimno psihopat. Tom se dijagnozom uglavnom označavaju sve serijske i “obične ubice”, te zlostavljači različitih “provenijencija”. Prema filmskom FBI profilu, takva osoba nema moralna osjećanja, nesposobna je za emotivno saživljavanje bilo kakve vrste i osjećaj krivice. Uglavnom ga je teško identifikovati prije počinjenog zločina, jer živi “normalan život”. Ne znam koliko bi se u ovu šablonsku sliku uklopili profili haaških optuženika i internet komentatora, ali ratni zločin se mjeri drugačijim aršinima od “mirnodopskog”, jer se obavlja i u ime “višeg cilja”, a ne samo ličnog zadovoljstva. Mi smo danas svi u situaciji u kojoj je bilaHannah Arendt dok je pratila suđenje Eichmannu. Možemo pratiti suđenja ratnim zločincima, gledati njihove otužne i obične likove (KaradžićeMladiće, Kolariće,Paniće) i svjedočiti banalnosti zla. Zaista je teško ne povjerovati u to gledajući snimke iz sudnice. Međutim, isto tako je teško, ako ne i neprihvatljivo, nakon dokumentarca u Prijedoru i mnogih drugih pristati do kraja na nju i umanjiti individualnu odgovornost i karakter.

govori o ovoj ljudskoj osobini je distopijski roman Japanca Kazue Ishigaro Never let me go koji govori o alternativnoj stvarnosti. U njemu je medicina pedesetih godina prošlog stoljeća krenula u drugom smjeru, zahvaljujući čemu je ljudski vijek znatno produžen, a broj bolesti smanjen na minimum. Po romanu je 2010. snimljen i film koji prati likove za koje će se u jednom trenutku otkriti da su klonovi i čiji je jedini smisao života da posluže, kad za to dođe vrijeme, kao davaoci organa. Mjesto gdje oni žive tj. uzgajaju se, naziva se ljudskim farmama, a oni se smatraju za niža bića i postavlja se pitanje da li uopće imaju dušu. To predstavlja njihovu svojevrsnu dehumanizaciju koja je ista ona koja se koristi od trgovine robljem do nacizma i upoređivanja Jevreja sa štakorima, a sve s ciljem da bi se opravdao postupak prema njima. Pri tome cijelo društvo, iako je moguće saosjećanje na individualnom nivou, gleda na “drugu stranu” i svjesno odbija da vidi. Jer žrtvovanje Mi smo danas svi u situaciji u kojoj je bila Hana Arendt dok je pratila suđenje Eichmannu. Možemo pratiti suđenja ratnim zločincima, gledati njihove otužne i obične likove (Karadžiće, Mladiće, Kolariće, Paniće) i svjedočiti banalnosti zlaklonova se vrši za opće dobro i služi svima, te se prema tome to ni ne dovodi u pitanje.

Čini mi se ovo kao sasvim realan scenarij i za ovu stvarnost i malen je korak od životinjske do ljudske farme. Međutim, da opet ponovim, čini se da u ratu ova ljudska osobina ipak dobija ekstremne dimenzije. Najbolje nam o tome govori kontroverzni dokumentarac Joshue OppenheimeraThe Act of Killing. U njemu je riječ data nekadašnjem indonežanskom egzekutoru koji je sam ubio preko hiljadu komunista i koji za to nikad nije odgovarao, naprosto zato što je to bilo i ostalo u skladu s državnom politikom u kojoj su komunisti označeni kao neprijatelji. Njegova uloga u filmu jest da nam “dočara” način na koji je to uradio i on to i čini u “gangsterskom western” fazonu. Ono što ovdje šokira nije toliko ni činjenica što je tu pobijeno milion ljudi, a da za to nikad niko nije odgovarao, niti su ljudi to odbijali da vide, jer su za to svi znali, nego ravnodušnost kojom se to gledalo i ne snošenje nikakve odgovornosti za počinjeno. Prijateljica koja živi u Džakarti mi je rekla da film tamo nikad nije prikazan, tako da ga nije ni vidjela publika na koju je najviše trebao da djeluje. Ali pravo pitanje bi bilo koliko bi i djelovao da jeste i koliko bi uopšte ljudi ŽELJELO DA GA VIDI? A od tih koji bi ga pogledali, koliko bi ga stvarno “vidjelo” na pravi način, a ne na način na koji se kod nas gleda spomenuti dokumentarac o Omarskoj, npr.

Jer kao što znamo, nama ni ne treba The Act fo Killing, samo neki domaći Oppenheimer. Dovoljno je uzeti samo zadnji primjer i doček osuđenog ratnog zločincaDaria Kordića. Sasvim mi je lako da ga zamislim kao protagonistu filma u kojem bi sa isusovačkim oreolom govorio o žrtvama koje je podnio u ratu i zatvoru. Spaljeni ljudi i djeca u Ahmićima bi pri tom figurirali samo kao jedno od “sredstava” pri postizanju višeg cilja, pa bi se lako i “previdjeli”, a kraj filma bi popratio gromoglasan pljesak.


Emina Žuna piše novinske i prozne tekstove. Objavljivala u književnim i časopisima za kulturu (Sarajevske sveske, Zarez, Odjek, Tema, Bosna franciscana, Avlija…), u online časopisima (Afirmator, Etna…) i internet portalima u regiji (e-novineRadio Sarajevo, Media centar,Voxfeminae…), radiju (Bh radio 1, Radio Federacije) i u dnevnim novinama (Oslobođenje). Kratke priče su joj objavljivane u zajedničkim zbornicima (Da sam Šejn, Tragovim bosanskog kraljevstva…). Magistrirala je Europsku kulturu i književnost na Univerzitetima u Bolonji i Strazburu 2011., a diplomirala komparativnu književnost i bibliotekarstvo, te psihologiju u Sarajevu. Dobitnica je priznanja za akademski uspjeh, kao i nagrada za kratke priče. Prevodi sa francuskog, engleskog i talijanskog jezika.

krug99