Adil Kulenović
Uz knjigu: dr. Mujo Begić „Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine“  u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Rijetko u životu čitate knjigu koja vas vodi na put ka samospoznaji i potvrdi identiteta bez zazora. Da, upravo tako, bez zazora. Jer naša sudbina u posljednjih bar 130 godina, ljudi gornjeg pounja, jeste bila tragična, prepuna cikličnih paljevina i otimačina, progona i logora, pokolja i iskorjenjivanja sa svojih vjekovnih staništa.  I mimikrijskog prešućivanja o razmjerama ponavljanja istog, radi opstanka, činilo se. Uistinu, pak, bar kad je o Bošnjacima riječ, o pukom opstanku graničara, krajišnika, u ovom najzapadnijem dijelu Bosne kome su u svim teškim vremenima podjednako daleki i Sarajevo, i Stambol. Bez zaštite iz pozadine i vođstva, političkog prije svega, koje u smutnim vremenima ukazuje na pravi put!
Ne bez važnog razloga autor dr. Mujo Begić neupućenom čitacu daje izvanrednu historijsku sintezu onoga što se od ovog rata zove „Ljutočka dolina“. Akcentirajući 1523. godinu kao ključnu za dalji povijesni tok ovog kraja, godinu osmanskog zauzimanja starog grada Ostrovice, autor nas podsjeća na vrijeme Karlovačkog mira 1699. godine i ogroman značaj ove stare tvrđave. U vrijeme kada su krenule masovne migracije oko 130.000 muslimana sa prostora Ugarske, Slavonije, Like i Dalmacije. Tada je i osnovana kapetanija stara Ostrovica u čiji sastav su ušli Ostrovica, Džisr-i-Kebir (Kulen Vakuf), Havala, Orašac, Čovka i Donji Lapac, na čelu sa prvim kapetanom čije su funkcije bile nasljedne Salih-agom Kulenovićem. Ova najzapadnija tromeđa između Turske, Austrije i Mletaka jeste bila poprište ključne bitake 8. Jula 1737. godine kada je nakon opsade Ostrovice austrijska vojska na Bjelajskom polju doživjela poraz izgubivši preko 600 vojnika, i što je u značajnoj mjeri promjenilo tok događaja u boju pod Banja Lukom iste godine. Autor ne bez razloga ističe važnost, odlučnost i hrabrost žena koje su aktivno, kao borci, učestvovali u ovim važnim bitkama, i koje će tako snažno uticati na mentalitet stanovništva ovog kraja. Kao i granica koja je već stoljećima tek 3-4 kilometra dalje. Podjednako kao i sudbina krajiških Bošnjaka regrutovanih na raznim bojištima osmanskog, a kasnije i austrougarskog carstva.
Smatram izuzetno važnim činjenicu da autor kontinuitet zločina nad Bošnjacima ovog kraja počinje sa 1873. godinom kada su ciljano, planski i organizovano, predvođeni  pravoslavnim kolovođama  iz Nebljusa  popaljeni i opljačkani Klišević, Orašac, Klisa, Ostrovica i Kulen Vakuf, a stanovništo ubijano i protjerivano. I koji su uspostavili model, tako često korišten i kasnije, da su po sopstvenom priznanju palikuća i ubica u pisanim, kasnije nađenim dokumentima, planski pobili i popalili i 40 srpskih kuća radi izazivanja trajnog razdora i netrpeljivosti muslimana i pravoslavnih. Taj metod, satanizacije muslimanskog stanovništva ovog kraja, daće još razornije rezultate kasnije, 1941 godine, sa jačanjem ustaškog pokreta i ciljeva NDH za etnički i vjerski čistim prostorima BiH.
Pljačka, otimanje imovine, paljenje svega što je predstavljalo identitet muslimanskog stanovništva ostaće trajna karakteristika zločina i, slobodno se može reći, genocida u ovom kraju od bosanskohercegovačkog ustanka do posljednjeg rata. U to vrijeme tzv „ustanka“ zapaljena je i kula i palanka Čovka, u blizini Kulen Vakufa, u kojoj je izgorio i moj predak braneći kulu, što je ostalo dio nepisane istorije, tek onoga što se prenosi u našim porodicama sa koljena na koljeno. Samo podatak o 43.485, 461 dunuma zemlje bez koje su bezi Kulenovići ostali naknadno, prilog je promišljanju o pljačkaraškom i osvajačkom karakteru stradanja stanovništva ovog kraja koje se pravdalo različitim ideologijama i tumačenjima van konteksta realnih interesa i sudbine stanovništva na ovom najzapadnijem dijelu jednog carstva koje je propalo i dolaska drugog.
Autor dr Mujo Begić u knjizi „Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine“ ima objektivan i nepristrasan naučni pristup u kontekstualiziranju ovog svjesno prikrivanog zločina najbrutalnijih i za najširu javnost, pa često  i za stanovnike tog kraja, nedovoljno poznatih genocidnih razmjera.
Autor naime s pravom daje opis i relevantne podatke o tragičnom stradanju, progonu i ubijanju srpskog stanovništva u organizaciji i izvršenju ustaških vlasti i državotvornih ciljeva NDH. Hapšenje, progon i masovna ubistva Srba, Jevreja i komunista počinje već polovinom juna 1941. godine. Veliki župan Ljubomir Kvaternik je još od polovine juna 1941. godine naredio protjerivanje i masovno ubijanje Srba sa područja Donjeg Lapca, Plitvica i Bihaća. Samo u noći 23/ 24 juna izvršeno je hapšenje i kamionima upućeno u Kulen Vakuf i okolicu Drvara 1200 Srba i Jevreja, koji će potom biti proslijeđeni u pravcu Bosanskog Petrovca. Do kraja juna u Kulen Vakufu i Ljutočkoj dolini u cjelini pobijeno je oko 150 Srba, što žena i djece. Desetak kilometara od Kulen Vakuf na teritoriji Hrvatske ustaše su pobile i u jamu Boričevac bacile oko 600 pobijenih Srba, nevinih ljudi, žena i djece sa ovog područja. Na prostoru Velike župe Krbave i Psata ukupne procjene se kreću na oko 12.000 ubijenih.
Sve to dalo je povoda četnicima/ustanicima da 6. Septembra 1941. popale Kulen Vakuf i pobiju 1.365 nevinih ljudi, žena i djece. Podaci o broju žrtava koje nikada nisu bile popisane i kreću se od pomenutog broja do 2.300 (po Dedijeru).
Autor ne bez važnog razloga ističe i zločin prema Hrvatima ovoga kraja. Ustanici su pobili 55 Hrvata iz Boričevca, 193 iz Krnjeuše, sve Hrvate Vrtoča, brojne druge koji su živjeli na ovom području. Poslije drugog svjetskog rata nikada se niko nije vratio u pomenuta mjesta.
Svakako, u knjizi je najviše pažnje posvećeno osnovnoj temi: zločinima prema Bošnjacima. Time je ostvaren najveći poduhvat, ljudska odvažnost i naučna akribija autora da prvi put nakon 70 godina neko progovori o ovoj tako dugo zabranjenoj temi. Postojale su privatne zabilješke, sjećanja  i sistematizirani radovi (Bibanović, Mušeta), o nastanku zločina nevjerovatne okrutnosti i sadističkog iživljavanja koji još nisu ugledali svjetlo dana.
Autor i pored detaljnog opisa zločina crpljenog iz raspoloživih dokumenata, koristi i iskaze živih svjedoka, uvijek onda kada su nedostajali materijalni izvori, prije svega u opisu brutalnosti i naznačavanja izvršilaca.
Ključno, međutim,  pitanje koje se po prvi put javno iznosi jeste, ko su bili ustanici? Zašto međuratno prešućivanje i u istoriografiji, a posebno u javnosti, obima i razmjera zločina prema Bošnjacima ovog kraja?  I konačno pitanje zašto su i sami Bošnjaci o tome šutjeli?!
Bošnjačke žrtve gornjeg pounja  nisu se percipirale u javnom životu ni kao iole precizne brojke, jer nikada nisu popisane žrtve Bošnjaci, nisu procesuirani poznati već su se  prikrivali izvršioci i uglavnom definirani kao neodgovorni elementi ili eventualno već mrtvi ustanici, a čitavom kraju nametnut osjećaj krivnje i oreol ustaškog kraja. Autor je tu precizan: ustanici te 1941. godine bili su pod dominantnim utjecajem četničkog pokreta koji se razvijao u Lici i Dalmaciji, pa i Bosni i Hercegovini još polovinom tridesetih godina. Prvotna kolaboracija komunističkog pokreta i partizanskih jedinica sa dominantnim četničkim ustaničkim elementima na dizanju ustanka, rezultirala je zločinima prema Bošnjacima u čemu je teško utvrđivati srazmjere. Nesporno je da su mnogi učesnici u poslijeratnoj vlasti bili i izvršioci zločina, da su pobijene čitave porodice koje nisu kasnije mogle dati podatke, i politička ideologija – da se u ime „svijetlih perspektiva“ trebala zaboraviti ružna prošlost, itd.
A razmjere su odista bile stravične! Nakon naredbe domobranskog zapovjednika Vebera i oružanoj pratnji pod komandom ustaškog tabornika Mire Matijevića,  da iz opkoljenog Kulen Vakufa krene okupljeno stanovništvo Ljutočke doline, njih između 5 i 6.000, pošlo se u pravcu Bihaća preko Čovke, Prkosa, Vrtoča i Ripča. Uz put, nastao je stravičan pogrom i ubijanje, uglavnom tupim predmetima i hladnim oružjem, duž cijele trase smrti. U ubijanju, pljačci i paležu nisu učestvovali samo odrasli ustanici već i žene, pa i djeca, ubijajući žene, trudnice i djecu. Brojni su prizori jezivih scena opisanih u ovoj knjizi, koliko i u mom vlastitom sjećanju iz djetinjstva kroz priče odraslih ostale ucrtane i danas. Utoliko sam i sam još i danas ganut da ih ni ovom prilikom ne mogu ponavljati i opisivati. Treba pomenuti da je preko 600 djece ostalo bez jednog ili oba roditelja i koji su u najvećem broju bili rasijani po raznim domovima za nezbrinutu djecu duž cjele NDH, od Zagreba, Klinča sela, Skradina, Fužina, Virovitice, Osjeka, do Banja Luke i drugih mjesta. Mnogi su asimilirani u drugim sredinama i nikada se nisu vratili u rodni kraj i vlastiti nacionalni i vjerski identitet.
Ipak, da li je u tom strašnom narodnom pogromu bilo i ljudske solidarnosti i komšijske obazrivosti? Divljenja su vrijedna zabilješke autora knjige upravo o takvim primjerima na cijelom ovom unesrećenom području, primjeri srpske zaštite Bošnjaka i Hrvata, hrvatske  i bošnjačke Srba. Ipak, izdvojiću jedan podatak naveden u knjizi o srpskom djetetu čiju su majku ubile ustaše, Rajku Srdiću, i kojeg je spasio od ustaške kame moj djed zvani Mujo, po nadimku Mujaš. Ali naš autor nije registrovao i nastavak priče o ovom djetetu koje je kasnije spasilo cijelu porodicu Muje Kulenovića. Naime, kada su na putu smrti bili svi članovi porodice ugurani u neku pojatu, čekajući da budu zapaljeni, ušao je oficir ustanika i pitao za imena. Iako je mali Rajko već imao muslimansko ime sa kojim su ga prethodno prikrivali od ustaša, u tom trenutku je rekao svoje pravo ime. Četnici su pod prijetnjom smrti svoga zapovjednika – poručnika Jugoslovenske vojske  dopratili cijelu porodicu do ulaza u Bihać.
Put smrti obilježile su i jame masovnih zločina koje su tako dugu prikrivane, pa i do danas neistražene. Put preko Čovke, Dulibe, Prkosa, Vrtoča i Ripča, Handžića grahorište u Kulen Vakufu, Golubnjača – Martin Brod, Dugopoljska jama, jama Bjelaj i mnoge mnoge druge. U nekima od njih nađene su žrtve i iz ovog, posljednjeg rata.
Gdje je mjera, prava mjera između iskustva i posljedica Moljevićeva i Pavelićvaa projekta organizovanog i projektovanog zla i primjera ljudskosti, komšijskog pomaganja i čuvanja, kako se istorija ne bi i dalje ponavljala? Odgovor svakako nije  ni u zatomljavanje iskustava žrtve u ime kompromisa sa sanjanom budućnosti, niti u mimikriji vlastitog državnog, nacionalnog, vjerskog i svakog drugog BH identiteta. Niti u mržnji svakog komšije. A pogotovo nije u zabludama o „prirodnim saveznicima“, zabludama koje još uvijek traju i kod dijela  mislećih ljudi i naroda ovog kraja pa i šire. Samo su osvajačke teritorijalne pretenzije prema BiH konstanta.
Autor i Izdavač su ovom knjigom  otvorili puteve narodne katarze, svih nas kojih se to tiče. I obnovi memorije bez mržnje.

Riječ na promociji knjige dr Mujo Begić „Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. Godine“, Sarajevo, 19. Februara 2014. godine u Rektoratu univerziteta

Adil Kulenović

Leave a Comment