Adil Kulenović

Kako govoriti o knjizi Muhameda Mujkića „1992 -Logor smrti Luka Brčko“, danas poslije  skoro 25 godina od stradanja žrtava u konclogoru Luka, posvećene, s razlogom, i svim drugim logorima u BiH?  Pogotovo, što se ne nazire ni kraj ni početak eliminacije uzroka čije užasne posljedice bilježi ova knjiga koja ih skoro nadnaravnom snagom autora opisuje, registruje, dokumentuje. I što otklon vremena, nužna historijska distanca, toliko potrebna svakom dobronamjernom, strpljivom i objektivnom  istraživačkom radu – ne ide na ruku. Prosto stoga što sami događaji ne mogu biti smješteni u puku memoriju, u vrijeme dešavanja, jer mi to vrijeme živimo, po postupcima i posljedicama,  zaista kao jednu cjelinu, evo do danas. I stoga što relevantni izvori drugih strana ne postoje u onoj mjeri u kojoj je suočenje sa istinom i nužna moralna i duhovna katarza još uvijek vapaj unesrećenih, a prešućivanje i skrivanje istine očito konstanta, pa i model pripreme za neko novo vrijeme zločina i genocida. I, bar po namjeri,  konačnog, već dva stoljeća unazad projektovanog rješenja, Bosne bez njenih autohtonih i državotvornih stanovnika…

Mimikrijski karakter zla opisan kroz brojna svjedočenja, dostupne dokumente, presude međunarodnih i domaćih sudova kao demijurg se, manje ili više prepoznatljivo nadvija nad našim životima ma gdje bili, i kolikogod se individualno bili moćni zatomiti, u ime života, tamne stranice naših bolnih iskustava. I kako ih uopšte zatomiti, dok nas svakodnevnica opominje da ubijanje, sakaćenje i ponižavanje nevinih, da silovanje, deportacije, oduzimanje imovine, etnocid, kulturocid i urbicid nisu prošlost koju trebamo, kao svaki kultivisani narod, smjestiti u pamćenje, u historiju, u nauku i umjetnost. Skoro pa je nemoguće, jer se nama naša prošlost ne pokazuje kao historijska deklinacija, otklon od pravilnosti historijskog napretka, na koje imaju pravo i koje od budućnosti očekuju ljudi svih civilizirane država-nacija, već kao kontinuitet ostvarivanja zlokobnih osvajačkih ciljeva naše zemlje, prepoznatljivih čak u najprimitivnijem i prljavom izrijeku sadista, monstruoznih likova, barbara  koji su naznačeni u svakom retku ove knjige, u svakom svjedočenju, u svakoj bolnoj torturi, u svakoj žrtvi, u svakoj prevari i obmani žrtava. Ab ovo, u svakom izrijeku, u opisu događaja i  svjedočenja žrtava, u svakoj  konstataciji autora sadržano je u već u klici sve ono čega smo evo već dvadeset godina svakodnevno svjedoci.  Ideologije krvi i tla, čak i kada su pretočene u primitivni govor mržnje polusvijeta,  brutalnog zločinca koji kolje i ubija, ima korjene u Memorandumu SANU, u politici prešućivanja  u ime mira nakon Drugog Svjetskog rata, u racionalnim planovima i jasno iskazanim političkim namjerama i ciljevim. A koje naša ni politička, ni intelektualna elita nije umjela na vrijeme iščitati, niti se s njom suočiti. Skoro kao i danas u odbijanju suočenja sa posljedicama onog čemu svjedoči ova knjiga i bježanje u ravan virtuelnih demokratskih fraza i novogovornih političkih izrijeka. A,

  • Genocid je dao rezultat – u Srebrenici nema ko da glasa, autentičnih Brčaka sve manje je u Brčkom;
  • etničko čišćenje je dalo rezultat – uporedimo popis stanovništva po gradovima i selima iz 1991. sa ovim najnovijim;
  • humano preseljenje dalo je rezultat – mi sve više imamo u našim notesima telefonske brojeve naših sa pozivnim znacima zemalja i gradova za koje do juče nismo ni čuli i gdje su naši bližnji i rođeni;
  • i laž je dala rezultat – opaka propaganda i skoro legitimna negacija zločina čini od žrtve krivca;
  • i izolacionizam konclogora je dao rezultat – sve snažnijim nametanjem modela državnog uređenja na bazi etničke podjele i nametanja, što nigdje na svijetu, suvereniteta naroda naspram države i slobodnog građanina;
  • i jednostrano prisvajanje prava na određenje života i smrti pojedinca i zajednice je dalo rezultat – za protivustavni referendum još nema faktičke ni osude i ni kazne, čak ni od garanata Dejtonskog mira;
  • i rezultata…. – koji se mogu do iznemoglosti nabrajati.

Nije očigledno stvar u tome kako govoriti o ovoj knjizi genocida u Brčkom Muhameda Mujkića, već je riječ o tome kako je čitati. Ona se zaista treba i mora znati pročitati.

Na nivou puke neposrednosti, u suočenju sa tekstom  reklo bi se, pa ovo čitamo već tako dugo – i u drugim brojnim knjigama i prepoznajemo u sopstvenom ličnom ili porodičnom, i u socijalnom iskustvu.  Samo se toponimi, brojke i imena aktera razlikuju, a metodi, načini izvršenja i primitivni govor uvreda izvršilaca zla u kojima je skoncentrisana sva ideologija genocida i etnoteritorijalnog osvajanja, tako uporno ponavljaju, iz svjedočenja u svjedočenje, iz knjige u knjigu, od Srebrenice i Stoca do Prijedora i Manjače.

Ali, zamka ove knjige jeste u tome što nas brutalno vraća koliko na početak, na doba naivnosti i puke nevjerice, čuđenja pred zlom, toliko što i bez izuzetka registruje sve dostupne činjenice čak i onda kada iskaču iz matrice dominatnih kazivanja ove vrste. Goran Jelisić i njegova djevojka Monika jesu monstrumi, Goran je već poznat kao masovni ubica koji sa dva metka cilja u potiljak  žrtve, i koji je po sopstvenom kazivanju ubio čak  nekoliko stotina logoraša,  a osuđen u Haškom tribunalu tek za desetinu. Ali su to i oni drugi koji su stavljeni u stroj konclogora, fabrike genocida, mučenja i protjerivanja Luka Brčko:  Fikret Smajilović zvanog Piklić, Džemal Zahirović zvani Špajzer, koji se od logoraša pretvaraju u ratne zločince prema narodu iz kojeg potiču i koji je osuđen na nestanak. Nije samo istinoljubivost, već i moralna čestitost i ljudska odvažnost autora da u ovoj knjzi iznosi svjedočanstvo o Đoki Stevanoviću, običnom  čovjeku, kojeg je nakon 14-satnog mučenja, premlaćivanja i optuživanja  zajedno sa Smajilom Ribićem osudila na smrt srpska policija u Brčkom, samo zato što je čvrsto slijedio bosansko načelo da je komšija komšiji, bez obzira na vjeru i naciju, podjednako važan pogotovo u nevolji, a posebno kad je rat. I za koje danas, čak ni u Brčkom, nema mjesta za dolično sjećanje i spomen obilježje. I drugih koji se, iako rijetki, tek u naznaci sa inicijalima pominju i  kojima bi i to časno pominjanje bilo razlogom sadašnje nesigurnosti i lokalne osude.

Kažem da se neposrednom suočenju sa ovim tekstom čitalac suoči sa onim razmjerama brutalnosti, krvoločnog i naizgled bezrazložnog ubijanja, isljedničkog sadizma u fingiranim saslušanjima koji su svrha sama sebi i u kojima se za samo nekoliko minuta izriče presuda na smrt,  da svaka stranica postane teška za percepciju  „kao olovo“. A tek u opisima silovanja, premlaćivanja do smrti, odlaganja na gomilu leševa i čak i onih kojima se još čuju otkucaji srca, likvidacije onih koji su bili prisiljeni da ih prenose, ubijanje, klanje nad kanalizacionim otvorima kako se ne bi prljala okolina, i brojnim drugim.

Ali, šta preostane čitaocu kada zatvori stranice ove knjige i kada se strašne slike svjedočenja o razmjerama i istovjetnom rukopisu izvršenja zločina genocida koliko u Brčkom toliko i širom Bosne i Hercegovine, slegnu? Zgražanje, pobuna, saosjećanje sa žrtvama, fatalizam, oplakivanje usuda stradalih, sreće što se nisi i sam zatekao u mjestima i okolnostima nad koji se nadvio zlokobni demijurg Velike Srbije na tom, kao i Velike Hrvatske na drugom mjestu?  Ili još i više njihovog savezništva u stogodišnjem apetitu prema bosanskim prostorima…

Šutnja. Strašna duga šutnja.

 Ne ona šutnja zbog koje svjedoci često izbjegavaju da svjedoče, a krvnici ostaju nekažnjeni, ni ona šutnja zbog bijega od trauma i ponovnog sjećanja na preživljene užase. A ni ona zbog crva eventualne sumnje u sam tekst, u navode i intenciju knjige. Ni šutnja pred sagovornikom koji ne razumije ili neće da razumije svu suptilnost u razumijevanju svakog navoda jer nema osobno iskustvo zla da bi razumijevanje uopšte bilo moguće. Niti šutnja kako se zlo ne bi pretvaralo u ciničnu trivijalnost zla, teorijama zavjera, nadnaravnim tumačenjima, upiranjem prsta na sve drugo samo ne na uzročnike i korjena zla.

Ne, šutnja je tokom i nakon čitanja – šutnja pred neizrecivim, pred onim što nadilazi moć rasuđivanja, pred slutnjom da li uopšte moguć opstanak, rudimentarna sigurnost i sloboda bar na obzorju!?

Ova knjiga zaista traži da se čita posredovanjem onog što nadilazi fakticitet. I sam autor to nagovještava osvrćući se na ključne sudske presude, na instument sudske nagodbe s okrivljenim u kojem je žrtva uvijek oštećena, sa brigom sudske pravde za pravičnost prema okrivljenom i ravnodušnost prama pravičnoj nadoknadi žrve, za prava logornika ali ne i logoraša.

Njeno čitanje zaista traži kontekstualiziranje da bi se uopšte mogla u svojoj plemenitoj namjeri iščitati. Prije svega posredovanjem znanja u odgovoru na pitanje: šta je, dakle, sada činiti?

A tu smo već u polju nauke, bila ona historijska ili društvena uopšte, bila kulturna produkcija ili umjetnička kritika i stvaralaštvo. Pa i medijska produkcija, svakako. Niti jedna od njih se ne može skrivati larpurlartističkim natuknicama pozivom na svrhu samoj sebi, niti njihovi akteri posebno.

Ali prije svega  prevrednovanjem moći politike.

Ona mora dnevno iznalaziti odgovore na pitanje i zebnju iz ove knjige – šta i kako činiti u svim sferama društva i države da se genocid više nikad ne ponovi. Ne, nikakvim fantazmama o pravdi koja dolazi sama po sebi, niti neutemeljenim  pouzdanjem na civilizacijske vrijednosti koje baštine naši virtuelni prijatelji i koji su ih već jednom gazili dok je Sarajevo gorilo, a u Brčkom tekla ljudska krv i leševi plutali Savom. Niti osloncem na one faktore moći koji se i danas licemjerno i snishodljivo klanjaju nasljednicima agresivnog fašizma koji je i proizveo sve strahote dokumentovane u ovoj knjizi.

Osloncem na svoje vlastite i raspoložive rasudne snage i moći.

Sigurnosno pitanje mora biti prvorazredno političko pitanje. Državotvorni blok mora nadići strančarenje i banalnost međusobnih sujeta i raspodjele ćiftinskih apanaža.  Diplomacija mora biti sastavljena od najumnijih a ne malo boljih recipcionara. Obrazovanje ne smije skončati na priučenim učiteljima i produkciji diploma bez validnosti u svijetu. I vjerska zajednica mora podučavati ne samo volji u očuvanju identiteta, već narodnoj racinalnoj prosvećenosti za život u ovom historijskom vremenu. Saveznike moramo uporno tražiti i lokalno, mimo Milorada Dodika i nekadašnjeg šefa policije u Brčkom Petra Đokića, i regionalno, u onima koji priznaju genocid i uzroke njegovog nastanka,  prije svega i u danas neugaslim teritorijalnim pretenzijama.

Takvim čitanjem knjige Muhameda Mujkića „1992-Logor smrti Luka Brčko“ činićemo čast autoru, a sebi svrhu postojanja. Da se genocid ne ponovi.

Čestitam Izdavaču i na ovom izuzetno važnom izdanju. Kao i Savezu logoraša  što svojim radom uporno potiču ne samo na preispitivanje naše individualne moralne savjesti već i na historijsku samosvijest. A autoru što nas potiče na ono „šta činiti“ sada i ovdje!

Riječ na promociji, 3. novembar 2016. godine

Adil Kulenović