Tema sesije Kruga 99, 19.10.2014

Teorijski okvir

 

    Komunizma više nema, životni standard je sve lošiji – uvjeti idealni za ljevicu, a ljevice, osim nominalno, nema! Ili je na margini, a tu je jer nema lijevog političkog subjekta. U bespoštednoj logici neoliberalnog kapitala svi smo radnici. A kako smo svi sve – nismo ništa, jer biti ništa je univerzalna apstraktna kateogorija lišena supstance. Nema razlike između profesora univerziteta kojeg melje projektna i bolonjska mašinerija, ljekara kojeg je opteretila norma i procedura, neurotičnog menadžera transnacionalne kompanije i radnika na pokretnoj traci. Razlika ako i postoji, simbolične je naravi.  Desilo se da su nove strukturalne promjene restrukturirale sve oblike društvenosti na način koji izmiče teoriji i onemogućava da nacionalne, socijalne, rodne i druge politike budu životno kontekstualizirane i djelotvorne.

Kako primećuje Žižek, Ljevica danas podliježe ideoškoj ucjeni Desnice prihvatajući njene temeljne premise da je sa erom države blagostanja gotovo, jer ona neupitno vodi u recesiju i bahato trošenje budžeta.

Socijaldemokracija vjeruje u evoluciju – postepeno rješavanje svih slabosti zakona profita. O obnovi socijaldemokracije može se govoriti u praktičnom i teorijskom smislu, a jedno iz drugoga proizlazi. Današnja, posrnula socijaldemokracija u praktičnom smislu odstupila je u nekoliko ključnih stvari po kojima se kao takva razlikuje od centra i desnice.

 

    Tržišna privreda

 

    Zalaganje za moderno reguliranu socijalnu tržišnu privredu moralo bi značiti: dobre uvjete rada i zaposlenosti, a u polju neoliberalnog kapitalizma uspostavu veće kontrole kapitalista putem veće slobode uposlenih, što je jedino moguće putem sindiklanog organiziranja. Sindikati su važna baza socijaldemokracije. Gdje su danas sindikati u Evropi? Gdje su naši sindikati? Socijaldemokratski svjetonazor temelji se na radu, a ne na kapitalu. A šta je tržište danas? Pojednostavljeno, u tržišnoj ekonomiji radi se o ponudi i potražnji, o uspjehu i fijasku. Roba se agresivno nudi na tržištu uz nadu i želju da će ju potrošači prihvatiti i kupiti, umjesto one koju nude konkurenti. Što je još važnije, ovo je, osim demokracije, drugi osnovni mehanizam kojim zemlje neoliberalne demokracije pokušavaju mijenjati svijet. Tržišna logika se u slabljenju države prenijela na sve odnose: u umjetnosti, kulturi, nauci, sportu, religiji, intimi – svugdje je nadmetanje u smislu: Ko će više. Dakle, moderno društvo je tržišno u najradikalnijem značenju te riječi. Tržište je preuzelo sve aspekte života, u svakom se operira određenom valutom. Tako su se naučnici, profesori, umjetnici, svećenici izjednačili sa biznismenima. Cijelim svijetom vladaju isti ideali moći, bogatstva i ljepote. Profit je toliko moćan da se uvukao i u konzervativni tradicionalizam i kršćansko milosrđe i islamski srednji put. To kretanje profita dinamiziralo je društva i svi se bore. Ja je u središtu svega. Borba za uspjehom je ono što pokreće, a pobjeđuješ  ako si jako sposoban ili uspješan u glumljenju pobjednika. Borba da bi se izgledalo kao pobjednik, jednako je teška kao i sama borba da bi se pobjedilo. To stvara jedan posebni oblik narcizma, gdje su tzv. „smiling killers“ ovisni kako međusobno tako i o međusobnim neprijateljima. U takvim okolnostima lojalnost je nešto što vrijedi do neke bolje prilike, a saradnici su istovremeno i neprijatelji. Osnovni je metod – metod “džungle”:  “Potoni ili nauči da plivaš”. Prema njemu vladajuće socijaldemokracije postavljaju „nove“ kadrove, a i same djeluju. Opstaje se samo ako se stalno nadmašuje – zato bogatima nikad nije dosta. Svaka pozicija je pozicija za nove mogućnosti. Politiku je preplavio tržišni model mišljenja i tržišne prakse – to je osnovni razlog zašto nema Trećeg puta. Nema ga ko osmisliti ni ponuditi, jer su politički faktori opsjednuti vlastitom borbom; nemaju kome – svi su isto tako opsjednuti preživljavanjem, svi su prestrašeni: gubitkom egzistencije, drugim (nacionalnim, vjerskim, generacijskim, rodnim…), nemaju zašto jer je profit ovladao institucijama.

Prema Thomasu Hobbesu, tržište je  rat svih protiv sviju koji vodi k životu koji je „usamljen, siromašan, prljav, životinjski i kratak“.

Ili, kako kaže Oly Thyssen, tržišna društva su postojana, zato što su ugradila nestabilnost u vlastitu nosivu konstrukciju i samim time nisu njome ugrožena. Birači mogu lutati, tehnologije se rađaju i umiru, moda se mijenja i novi umjetnički smjerovi se javljaju i vijore na vjetru promjena, ali tržišna društva opstaju. Zato je Francis Fukuyama tvrdio da smo s demokracijom i tržišnom ekonomijom došli do kraja povijesti. Što se više svijet mijenja, to se više ponavlja.

 

    Parlamentarna demokracija, čija je okosnica bila srednja klasa, koja je u međuvremenu nestala, pretvorena je u parlamentarni kapitalizam. On nije najbolje rješenje, ali drugog – efikasnijeg nema.

 

    Ignorirano nacionalno pitanje postaviti na prvo mjesto

Nužan je federalizam na principu ekonomskih regija upravljan institiucijama zasnovanim na nacionalnom paritetu, gdje će se kroz federalizam postepeno liječiti historijski duboko ukorijenjeni strahovi od majorizacije, osim toga, ovaj model društvenog odnosa u političkoj zajednici omogućava eliminaciju dominacije i monopola vlasti, i koji je stoga nužan kao zajedničko djelovanje ljudi u traženju rješenja za političke probleme zajednice u kojoj žive s drugima. Drugo, decentralizacija kao organizacijski princip osigurava podjelu nadležnosti između više centara. A važan je zato što ima tri osnovne svrhe:

1. Federalni sistem omogućava određeni nivo raznolikosti i autonomije u okviru države, što je njegova osnovna integrativna funkcija;

2. Federalni sistem se uspostavlja da bi ojačao razdvajanje i ograničavanje nadležnosti dodjeljivanjem nadležnosti funkcija različitim razinama vlasti; ova funkcija je poznata kao vertikalno razdvajanje nadležnosti;

3. Federalni sistem omogućava veće učešće svojih građana putem autonomnog provođenja vlasti na različitim razinama;

4. U prilog svemu ovom govori historijsko iskustvo: unutar dvostrukog federalizma, bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog, jedino je KPJ/SKJ ponudila političku platformu za razvijanje konstruktivnih političkih i međunacionalnih odnosa između Srba, Muslimana i Hrvata, za njihovu istinsku političku ravnopravnost.

 

Socijaldemokracija treba obnovu globalno i lokalno, tako možemo govoriti o globalnim slabostima, a i lokalnim koje počivaju na specifičnostima lokalnog konteksta. U čemu i po čemu danas razlikujemo evropsku socijaldemokraciju od centra i desnice? Ni po čemu. U evropskom kontekstu, socijaldemokracija je – u svom nastojanju da demokratskim sredstvima reformira kapitalizam – napravila katastrofalne kompromise i omogućila kapitalizmu da se beskrajno rekreira, a do koje je mjera moguća ta rekreacija, možda najbolje pokazuje slučaj Kine, gdje se kapitalizam uklopio u komunizam. Tako se može zaključiti da je najveća greška na globalnoj ravni udaljavanje od socijalizma iz kojeg je ponikla jer kapitalizam teži dokidanju moći države, a socijaldemokracija upravo treba sistem da bi nas sve zaštitila od nepravdi koje donosi kapitalizam.

Da bi se otvorio Treći put potrebno je najprije redefinirati osnovne pojmove jer je kapitalizam izmijenio njihova temeljna značenja, kao i njihov smisao. Prije svih, pojam nacionalne države i suverenosti.

Kako to kaže dokazani hrvatski esdepeovac Antun Vujić: ako ljevica nije empacipacijska, socijalna i kreativna, onda i nije ljevica.

Današnja socijaldemokracija u BiH nije ništa od ovoga i zato su joj potrebne hitne reforme i dugoročno osmišljene strategije.

 

* * *

 

Obnova socijaldemokracija: posljednja šansa Bosne i Hercegovine za uspostavu izgubljenog državno-političkog subjektiviteta

 

1. Budućnost socijaldemokracije u BiH, kao jedine – jedine: jer je multinacionalna – političke opcije dorasle njezinoj historijskoj kompleksnosti, preduvjet je njezine evropske i demokratske budućnosti ali je  treba odvojiti od autoritarnih ličnosti, programski inovirati i približiti demokratskim standardima stranačkog i političkog života. Socijaldemokracija, drugim riječima, jedina je politička opcija preko koje Bosna i Hercegovina, baštineći tekovine AVNOJ-a, ZAVNOBiH-a i Ustava iz 1974, može ponovo uspostaviti svoj državno-politički subjektivitet i osloboditi se ponižavajućih okova dejtonskog „Ustava“ (Anex 4).

 

2. Do sad se ova politička opcija, barem nominalno, vezivala za dvije stranke: SDP BiH i SNSD Milorada Dodika. Prva je međutim zastranila u liderstvo i partitokraciju, a druga u nacionalizam iznevjerivši postulate socijaldemokracije i hiljade građana BiH u oba entiteta.

 

3. Izborna pobjeda SNSD-a zato ne znači ništa pozitivno za samu socijaldemokraciju dok bi izborni debakl SDP BiH trebao označiti kraj jednog i početak drugog razdoblja u historiji ove stranke u postsocijalističkoj BiH – konkretno: da od stranke jednog lica postane demokratska stranka socijalne orijentacije prihvatljiva najvećem dijelu građana BiH.

 

4. Poraz SDP BiH na izborima oktobra 2014. nužno je sagledati u svjetlu činjenice da je socijaldemokracija kao politički koncept u Evropi i Svijetu u defanzivi, odnosno da još uvijek nije našla odgovor na probleme koji su posljedica neoliberalne ideologije a u BiH kolapsa socijalne države kakva je bila Jugoslavija.

 

5. Ne samo teorija nego i historijsko iskustvo govori da jedino socijaldemokracija može uspješno rješavati  nacionalna i socijalna pitanja u Bosni i Hercegovini. To posebno dolazi do izražaja u svjetlu pokušaja nametanja evropskog principa jedna nacija – jedna država koji se u BiH pokazao i pokazuje neprimjenjivim.

 

6. Poraz SDP BiH na općim izborima – logičan i očekivan rezultat jedne pogrešne i nekonzistentne politike – snažan je signal upozorenja koji ovoj stranci stiže od birača koji su tako kaznili jednu bahatu, nepromišljenu i arogantnu politiku lišenu socijaldemokratskih vjerodostojnosti.

 

7. Kada je SDP 2010. dobio izbore nije shvatio poruku birača koji su očekivali radikalne i vidljive promjene. Umjesto toga, SDP je koalirao sa SDA čime je ugrozio samu bit socijaldemokracije u BiH a sebi navukao hipoteku da želi vlast po svaku cijenu.

 

8. Sve to bilo je praćeno lošim kadrovskim rješenjima, žrtvovanjem vlasti u kantonima, posebno sarajevskom, guranjem pod tepih brojnih nagomilanih problema te karijerizmom i osionim ponašanjem pojedinaca iz najužeg stranačkog rukovodstva.

 

9. Najveću odgovornost za izborni krah SDP-a snosi rukovodstvo na čelu sa predsjednikom dr. Z. Lagumdžijom. Ostavka potpredsjednika i generalnog sekretara SDP-a ohrabrujući je znak prihvatanja osobne odgovornosti.

 

10. Takvu principjelnost morao bi pokazati i predsjednik SDP-a Z. Lagumdžija i time, umjesto što nudi koaliciju do jučer proskribiranom Željku Komšiću, otvoriti proces raskida sa negativnim nasljeđem kojim je, on lično, opteretio cijeli SDP BiH izložen valu opravdanog animoziteta širokih razmjera, i to od građana čija je politička orijentacija upravo socijaldemokracija. Ne odstupi li Lagumdžija, SDP će se nastaviti urušavati i pretvarati u minornu klijentelističku političku stranku. Problem sa Zlatkom Lagumdžijom je i taj što je on u međuvremenu postao model ponašanja za brojne esdepeovce koji su u stranačkoj nomenklaturi postali „najuspješniji“. Zato će pravci oporavka SDP BiH i njegovog povratka u vrh političkog života BiH u sebe nužno morati uključiti radikalan raskid sa nasljeđem Zlatka Lagumdžije.

 

11. Iako i unutar SDP BiH ima kredibilnih pojedinaca sposobnih preuzeti rukovođenje Strankom koja se urušava i vertikalno i horizontalno, kao član SDP-a smatram da bi u ovom trenutku najbolje rješenje predstavljao Bogić Bogićević i taj prijedlog nudim kao polaznu osnovu za raspravu svim općinskim organizacijama SDP BiH. Bez obzira ko došao na tu funkciju u izboru novog predsjednika SDP BiH mora sudjelovati cjelokupno članstvo.

 

12. U protivnom slučaju neodgovorena će ostati brojna pitanja među kojima i sljedeća: Zašto je SDP postao toliko omražen, zašto su brojni kredibilni pojedinci napustili Stranku i zašto se taj proces nastavlja? Zašto su se od Stranke udaljili brojni intelektualci koji bi, po definiciji socijaldemokracije, trebali osmišljavati nove ideje i stranačke strategije, pogotovo imajući u vidu duboku političku i socijalnu krizu BiH koju neprestano generiraju etnonacionalne stranke, bolje rečeno interesne skupine unutar tih stranaka?

 

13. Zato sljedeći predsjednik SDP BiH na početku mandata treba potpisati izjavu da ostaje najviše 5 godina na funkciji (kakav je slučaj u V. Britaniji), maksimalno, u slučaju dobrih rezultata, 8 godina.

 

    14. Socijaldemokracija nije eufemizam za pokret za radnička prava, kao što se kod nas često misli. Posebno nije stvar komunističkog kontinuiteta u politici, nego politička opcija građanske provenijencije koju karakterizira:

a) politička borba za socijalnu pravednost;

b) internacionalizam (koji nije inter-nacionalizam) i ideja humanistički orijentiranog društva;

c) koncept pravne države zasnovan na jednakopravnosti građana i jednakosti građana pred institucijama društva;

d) sekularno društvo

 

15. Socijaldemokratska politika zasniva se na konceptima rasprava intelektualnih krugova i uobličuje se kroz djelovanje intelektualaca. Zato je socijaldemokracija značajnije prisutna u društvima čiji građani imaju viši stupanj obrazovnog i intelektualnog potencijala. Kod nas intelektualci ne sudjeluju u kreiranju socijaldemokratske politike, mada su prisutni u SDP i podržavaju socijaldemokratsku ideju kao vodilju uređenja bh. društva.

 

16. Socijaldemokratska politika u svom konceptu uključuje pitanja mladih ljudi kao važan element svoga djelovanja. Pritom se mladi ljudi koji imaju društveni i radni kredibilitet potvrđen rezultatima ostvarenim u svom djelovanju, pojavljuju kao potencijal razvoja socijaldemokracije i na bitan način utječu u kreiranju aktivnosti socijaldemokratskih stranaka.

 

17. I u međunarodnim relacijama socijaldemokracija je zanemarila kulturnu različnost i osobenost kao način shvatanja specifičnosti društava. Kod nas je to posebno izraženo. Ideja socijaldemokracije, međutim, sadrži osnov za uvažavanje i razvijanje ovih različnosti. Religija i religijska pitanja pritom su isključivo stvar pojedinaca, njihovih intimnih shvatanja i doživljavanja svijeta. U socijaldemokratski orijentiranim partijama i udruženjima, religija nije faktor odlučivanja, niti orijentacije u političkom djelovanju.

 

    18. SDP BiH hitno mora redefinirati odnos prema bazi, odnosno vratiti se u bazu te članovima i simpatizerima vratiti izgubljeni osjećaj da sudjeluju u kreiranju ne samo najvažnijih kadrovskih rješenja nego i cjelokupne političke platforme SDP BiH. To će istovremeno označiti povratak izvornim principima socijaldemokracije.  

 

19. Nužno je, isto tako, unutar SDP BiH razviti koalicionu politiku, tj. razviti svijest da se jedino koaliranjem sa strankama slične političke orijentacije Bosna i Hercegovina može izgrađivati i kao stabilna država i kao prosperitetno društvo.

 

20. Pred SDP BiH je izazov novog početka i historijska šansa koju, u interesu ne samo svojih pristalica nego svih naroda i građana, ne bi smio propustiti.

 

Dubravko Lovrenović

 

 

krug99