Doc. dr. sc. Enis Omerović

Quo vadis, Domine? – Quo vadis, Bosnia et Herzegovina?

 

U konstelaciji međunarodnih, a posebno međudržavnih odnosa, postojanja relevantnih činjenica i njihova ispravnoga tumačenja, a u odnosu na područje objekata u međunarodnome pravu, čini nam se da, s ovim u vezi, možemo detektirati ukupno tri poteškoće koje se već pojavljuju ili se mogu pojaviti u odnosu među dvjema susjednim zemljama – Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

Dvostrani međunarodni Ugovor o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, znan kao Sporazum o granicama između dvije države, a još poznatiji kao Sporazum Tuđman-Izetbegović, koji je potpisan u Sarajevu 30. jula 1999. između tadašnjega predsjednika Republike Hrvatske F. Tuđmana i predsjedavajućega Predsjedništva Bosne i Hercegovine A. Izetbegovića, predstavlja sa svoja 23 člana, uvjetno napisano, „važeći akt otkako je primijenjen, pa dok se ne donese neki novi“ (V.Đ. Degan, 2013). Predstavlja on, također, i tzv. prijelazno ili privremeno rješenje, budući da nikada nije parlamentarno ratificiran ili potvrđen i k tome ne služi svojoj konačnoj svrsi – trajnome utemeljenju i određenju granične crte na kopnu i moru između dva susjeda. Slijedom prethodnoga, čak se može ustvrditi da je Republika Hrvatska napustila izvršenje ovoga Sporazuma kada su njezine zvanične vlasti odlučile krenuti u izgradnju predmetne trajne instalacije ili građevine na moru. Ovo sve govori u prilog tezi da je pitanje razgraničenja na moru, posebno u predjelu Neumskoga akvatorija i Malostonskoga zaljeva još uvijek trajno nedefinirano i neriješeno i traži, po našemu sudu, ozbiljne aktivnosti u smjeru otvaranja dijaloga sa zvaničnim Zagrebom, u kojem će, doduše, neminovno biti uključene i institucije Europske unije, budući da je Republika Hrvatska članica ove međunarodne organizacije sui generis.

Drugu, nazovimo poteškoću, treba rješavati uporedo s prvom. Ponajprije, valjalo bi in concreto odrediti granicu na moru, posebno u smislu kome će u konačnici pripasti vrh poluotoka Klek te Veliki i Mali Školj, nenaseljeni otočići, tačnije stijene u Malostonskome zaljevu, koje, čini se da zajedno s poluotokom Klek predstavljaju jedinstvenu geomorfološku cjelinu. Povuče li se u ovome dijelu crta ekvidistance, ili linija sredine u jednome zaljevu, što je dakako u skladu s međunarodnim pravom mora te čl. 4. st. 3. predmetnoga dvostranoga Ugovora u kojem, inter alia, stoji da se državna granica na moru proteže „središnjom crtom morskoga prostora između kopna Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske“, a za svrhe razgraničenja dvije države čije obale u jednome zaljevu leže sučelice ili nasuprot jedna drugoj (poluotoci Klek i Pelješac), otuda bi sporno područje pripalo Bosni i Hercegovini. S ovim u tijesnoj vezi bi se trebalo rješavati i pitanje bosanskohercegovačkoga izlaza na otvoreno more ili međunarodne vode (eng. High Seas – doslovno – visoke vode, visoka mora) Jadranskoga i ostalih svjetskih mora u kojem dijelu niti jedna država na svijetu nema svoj teritorijalni suverenitet niti ostvaruje bilo koja suverena prava. Otvoreno more su područja svjetskih mora i okeana koja se nalaze izvan državnih teritorija i pružaju režim slobodne plovidbe i preleta, kao i ostale slobode inherentne otvorenome moru. Na ovome dijelu planete, a prema općem običajnom međunarodnom pravu, sve države svijeta, pod određenim uvjetima, ostvaruju svoju jurisdikciju nad plovilima koja vijore zastavu njihove države.

Upravo zbog ovih razloga, UN Konvencija o pravu mora iz 1982 (UNCLOS) (koju su potvrdile i Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina) ne dozvoljava, odnosno sadrži odredbu, koju nalazimo u čl. 7. st. 6. Konvencije, da pri povlačenju svojih ravnih polaznih crta, od kojih se računa širina teritorijalnoga mora, obalna država ne može odsjeći (eng. cut off) teritorijalno more druge obalne države od otvorenoga mora ili ekskluzivne ekonomske zone, odnosno gospodarskoga pojasa. Prema sadašnjem presjeku stvari, da biste iz bosanskohercegovačkih voda plovilom stigli do otvorenoga mora, slijedi vam prolazak kroz unutrašnje morske vode te teritorijalno more druge obalne države, da bi prelaskom crte koja predstavlja vanjsku granicu teritorijalnoga mora napustili suvereni državni teritorij Republike Hrvatske. Dalje prema pučini na vanjskoj granici teritorijalnoga mora nastavlja se hrvatski Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP), koji sadrži, više ili manje, sve bitne elemente isključivoga gospodarskoga pojasa.

Zapravo, više je no nužno da Bosna i Hercegovina izravno zahtijeva ucrtavanje tačno određene rute, tj. koridora, koji će fizički spajati bosanskohercegovačke vode s otvorenim morem, ovo stoga jer se nalazi u nepovoljnom geografskome položaju iz razloga što država ima uvučenu obalu, i što na ovoj ravni postoji praksa država koja ide u prilog tome da su obalne države ograničavale, tj. reducirale širinu svojega teritorijalnoga mora zarad nesmetanoga izlaza druge obalne države na otvoreno more, a sve u skladu s pomenutom UN Konvencijom o pravu mora, koja predstavlja svojevrsnu kodifikaciju ove grane međunarodnoga prava. Nastavno na prethodno, primjeri su to Republike Estonije i Republike Finske u području Finskoga zaljeva u Baltičkome moru u odnosu na današnju Rusku Federaciju (područje St. Petersburga) te Republike Francuske u odnosu na teritorijalno more Kneževine Monako u Sredozemnome moru.

Otuda se Bosna i Hercegovina ne bi trebala zadovoljiti garancijama susjedne države o jamčenju prava ovoj državi samo na neškodljiv prolazak (eng. innocent passage) za sva plovila ka i iz Neuma ili, pak, neke druge luke na državnome području Bosne i Hercegovine, budući da je Neum izrazito nepodesan za gradnju veće luke koja bi kao takva bila otvorena za međunarodni promet – predviđamo da bi se luka ovakvoga tipa i kategorizacije mogla sagraditi na poluotoku Klek, čiji akvatorij je mnogo podesniji, posebno svojim prilazom i dubinom mora, za izgradnju međunarodnoga pristaništa brodova. Ovo stoga jer se pravo na neškodljiv prolazak plovila vezuje za teritorijalno more, a ne i za unutrašnje morske vode obalne države. Otuda bi valjalo precizno odrediti, u skladu s načelima i pravilima međunarodnoga prava, ponajprije dvostranim međunarodnim ugovorom između dvije susjedne države, postojanje, poziciju, propisnu širinu kao i pravni režim jednoga takvoga koridora ili plovnoga puta, kojim će se, vjerovatno, kroz Neretvanski i Korčulanski kanal, kretati sva plovila prema i iz Bosne i Hercegovine. Pravni režim takvoga plovnoga koridora bi se morao explicite odrediti u pismenoj formi, zajedno s pravima i obavezama obje ugovorne strane, a sve u skladu s međunarodnim pravom.

Valja razumjeti da između prava na neškodljiv prolaz stranih brodova teritorijalnim morem neke obalne države i formiranja koridora s posebnim pravnim režimom postoji uočljiva razlika. Potonji bi najvjerovatnije prolazio kroz hrvatski teritorij, budući da bi bilo nerealno očekivati, slijedeći sve čimbenike i okolnosti koji utječu na razvoj i održavanje međunarodnih odnosa neke države i na uspostavljanje i očuvanje njezine pozicije u bilateralnoj i multilateralnoj diplomaciji, da Republika Hrvatska u predjelu takvoga koridora ostane bez svoga teritorijalnoga suvereniteta i integriteta, bez obzira što je iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije „naslijedila“ ili preuzela valjano ili, u uvjetima više suverenih država čije se obale dodiruju i naslanjaju jedna na drugu u istome morskome prostoru, ne baš valjano povlačenje ravnih polaznih crta, posebno u predjelu otočića Proizd (uz otok Korčulu) sve do otočića Veli Vodnjak pokraj nešto poznatijih Paklinskih otoka (uz otok Hvar), budući da je ovakvo povlačenje pridonijelo, tj. utjecalo na „zatvaranje“ bosanskohercegovačkih voda. Napisali smo „najvjerovatnije prolazio“ s obzirom da je teško za očekivati da se na predmetnome području Neretvanskoga i Korčulanskoga kanala, širine ne manje od 1-1,5 nautičke milje, formira kondominij suvremenoga doba ili da se uspostavi međunarodni pravni režim izvan hrvatskoga suvereniteta.

U konačnici, u prilog tvrdnji da bi svaka obalna država trebala imati neometani (dakle, ne samo neškodljiv) pristup otvorenome moru stoji konačno određenje iz arbitražne odluke Stalnoga arbitražnoga suda u Den Haagu u predmetu Republika Slovenija i Republika Hrvatska iz 2017. prema kojoj je Republika Slovenija preko tzv. junctiona širine 2,5 nautičkih milja, odnosno fizičke poveznice njezinih teritorijalnih voda s prostorom otvorenoga mora Sjevernoga Jadrana dobila tzv. naslanjanje svojih voda, na kojima uživa puni suverenitet, na otvoreno more u kojem su zagarantirane mnoge slobode svim državama svijeta, i obalnim i onim neobalnim, ali i onim s nepovoljnim geografskim položajem u odnosu na pristup moru, kojoj grupi pripada i Bosna i Hercegovina. Naime, kako je na javnome izricanju arbitražne odluke predsjednik Arbitražnoga vijeća G. Guillaume izrekao, „veza [eng. junction] između slovenskog teritorijalnog mora i otvorenoga mora je prostor u kojem brodovi i zrakoplovi imaju isto pravo prilaska Sloveniji kao i na otvorenome moru. Sud je identificirao područje hrvatskoga teritorijalnoga mora koje se nalazi uz italijanske vode unutar kojeg će se primjenjivati poseban pravni režim. Koridor će biti otprilike 2,5 nautičke milje širok i nalazi se odmah uz granicu, prema Osimskome sporazumu, unutar hrvatskih teritorijalnih voda. Poseban pravni režim treba garantirati integritet hrvatskoga teritorijalnoga mora i slovenske slobodne komunikacije između svojih voda i otvorenoga mora.“ Slijedi da slobodna komunikacija neke obalne države između svojih voda i otvorenoga mora nije isto što i njezino pravo/obaveza na neškodljiv prolazak kroz vode druge obalne države. Da li se stoga prvi pojam odnosi na slobodu plovidbe i preleta ipak malo većega opsega?     

Kada u konačnici sve međusobno povezane stvari dobiju svoju koherentnu snagu u vidu jedne konzistentne cjeline, tek onda se otvara prostor za raspravu o nastavku gradnje stalne vještačke instalacije na moru, zvane Pelješki most (most kopno – Pelješac). Rasprava u ovome smjeru ne smije imati motiv u nerazumijevanju susjeda da ovim velikim graditeljskim poduhvatom žele povezati dva kopnena dijela, odnosno da žele povezati, tj. spojiti sjever svoje države sa svojim krajnjim jugom kvalitetnom prometnom vezom. No, ta kvalitetna prometna veza ne smije niukom slučaju ići na štetu interesa njihovih susjeda. Stoga bi za potrebe rješavanja prometne povezanosti Republike Hrvatske u vidu nastavka gradnje Pelješkoga mosta trebalo prvo trajno razriješiti tzv. prethodna pitanja koja smo ranije u tekstu elaborirali – trajno određenje granice na moru i kopnu kroz dvostrani međunarodni ugovor o granici, koji će se primjenjivati podjednako i u dobroj vjeri od obje strane ugovornice i koji će, nadasve, biti parlamentarno potvrđen, i u hrvatskome Saboru i u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine te na koji će se, u slučaju bilo kakvoga spora u pogledu njegove primjene i tumačenja pojedinih njegovih odredaba, aplicirati Bečka konvencija o pravu ugovora iz 1969. Uz ovo, nužno je ustvrditi na međunarodnopravno primjeren način, pravni režim i širinu budućega koridora, koji će predstavljati, takoreći, spojnicu između bosanskohercegovačkih voda i otvorena mora Jadrana.

Od pomorskoga koridora sa specifičnim pravnim režimom treba uvelike razlikovati pojmove s kojima se u medijima vrlo olako barata i koji ne predstavljaju nužno identične međunarodnopravne kategorije – pravo neškodljivoga prolaska stranih brodova i pravo tranzitnoga prolaska. Ovi pojmovi svojstveni su karakterističnim morskim pojasevima koji nisu osnovni predmet naše eksplikacije.  

Otuda, tek nakon konačnoga utvrđivanja svega prethodno navedenoga, odnosno, temeljitije i konkretnije, određenja pravnoga režima koridora preko kojega će se graditi predmetna trajna građevina, valja pristupiti znanstvenoj i stručnoj obradi teme zvana Pelješki most, koji mora ispunjavati i zadovoljiti sve tehničke karakteristike mosta/ova koji su u svijetu već izgrađeni iznad voda s međunarodnopravnim režimom, tj. međunarodnih plovnih puteva, poput mosta Fatih Sultan Mehmet te Bosforskoga mosta u Istanbulu koji prelaze preko voda Bosforskoga moreuza koji je pod međunarodnopravnim režimom ili, pak, Oresundskoga mosta (iako se većina međunarodnoga pomorskoga prometa odvija iznad podvodnoga tunela) spajajući Kraljevine Dansku i Švedsku i koji se također nalazi nad međunarodnim plovnim putem. To znači da bi, ukoliko bi se postigla suglasnost između dvije susjedne obalne države u ovome dijelu Jadranskoga mora u smislu da se dovrši njegova izgradnja i otvori za sav cestovni promet, most ovih gabarita morao imati određeni minimum plovidbene visine i određeni, shodno pravilima struke, minimalni raspon između stupova, bar onih središnjih, kako bi i oni veliki brodovi mogli uplovljavati u Neumski akvatorij.

 

Bosna i Hercegovina uvijek nekako zakašnjelo odluči sagledati određeno pitanje. Ako to i odluči učiniti, velike su šanse da će izostati jedinstveno institucionalno stajalište, tako da će pozicija ove države u odnosu na ovo važno međunarodnopravno pitanje ostati vrlo nejasna i neodređena prema vani. Uz sve to, imamo usud vrlo loše unutardržavne političke suradnje i razumijevanja stvari koje su od suštinskoga interesa za cijelu državu, a ne samo za jedan njezin narod, ma koji to bio u datome trenutku. No, ako i shvatimo na vrijeme da valja uputiti diplomatsku notu, vrlo je vjerovatno da ćemo prethodno sagledati stvari izrazito superficijalno ili one u našem tumačenju neće dobiti logičan redoslijed.

Ipak, u iščekivanju bilo kakvoga određenja na strani Bosne i Hercegovine, sa ili bez Pelješkoga mosta, ostat će problematika trajnoga „ucrtavanja“ granične crte između dvije zemlje, kako na moru, tako i na kopnu. Pitanje pristupnoga koridora, odnosno spoja bosanskohercegovačkih voda s otvorenim morem neće se samo riješiti, niti je mudro čekati međunarodnu zajednicu ili instituciju Visokoga predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini (zar je on još uvijek ovdje?!) da poduzme korake u prilog zaštiti međunarodnih interesa ove države.

Ovo će biti prilika za vidjeti kolika je jakost bosanskohercegovačke diplomacije – još jedanput će se pokazati kakva je pozicija Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni. Iz rakursa realiste – i nije tako dobra. Zahvalićemo to našoj vrlo postojanoj nejedinstvenosti koja je posljedica nesretnoga teritorijalnoga ustrojstva i pokušaja izgradnje države na osnovama etniciteta. Naša nejedinstvenost pokazaće se u nemogućnosti dolaska do jasnih i izdiferenciranih institucionalnih stavova zvanične državne vlasti – ponovno će doći do izražaja kultura sukoba i nesuradnje u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, Vijeću ministara te Predsjedništvu ove države. No, ukoliko se i otvori dijalog, možda nakon upućivanja zvaničnoga neslaganja kroz diplomatsku notu, kao obliku diplomatske komunikacije, Republici Hrvatskoj, potonja će država zasigurno imati prednost kao pregovaračka strana, ako ništa drugo, onda zbog fakta da je članica Europske unije. Možda će taj fakt biti i presudan (budući da i Europska unija ima prepoznati interes u kopnenome spajanju svoga područja, u tome da njezina članica može bolje vršiti nadzor i kontrolu svoje državne teritorije, a sve s ciljem hrvatskoga ulaska i u prostor Schengena) u uspjesima pregovaranja kao diplomatskoga rješavanja nekoga međunarodnoga spora – a on itekako postoji, bar u dijelu teritorijalnoga naslova – njega ne treba niko posebno proglašavati, suština je u postojanju neslaganja u pogledu bitnih činjenica ili u njihovom očito različitome tumačenju. Da li postoji međunarodni, međudržavni spor – to nije prijeporno – sada valja odabrati najprikladnije i najučinkovitije sredstvo za rješenje takvoga spora s ciljem, ako je ikako moguće, zadovoljenja obostranoga interesa. Na tome putu valjalo bi odabrati najprimjerenija sredstva za mirno rješavanje sporova od velike palete diplomatskih i pravnih sredstava koja svakoj državi ravnopravno stoje na raspolaganju. U konačnici, spor se može iznijeti i pred Međunarodni sud (ICJ) u Den Haagu, Međunarodni tribunal za pravo mora (ITLOS) u Hamburgu, ili ga „jednostavno“ riješiti putem ad hoc međunarodne arbitraže, tj. posebnih arbitražnih tribunala. No, za odluku, koja je jedini produkt potonjih pravnih sredstava, potrebno je čekati godinama, budući da ovakvi međunarodni procesi znaju biti itekako dugotrajni ali i iznimno skupi. U svakome slučaju, Bosna i Hercegovina će morati pronaći modus operandi glede rješavanja goreiznijetih pitanja sa svojim zapadnim susjedom, a u kontekstu svojega „približavanja“ Europskoj uniji, pa makar to bio i Zajednički tim Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske za pregovore o primjeni Konvencije UN-a o pravu mora i razgraničenju na moru ili, možda, na generalnoj razini, određeno tijelo koje će biti sastavljeno na paritetnoj osnovi, poput Međudržavne diplomatske komisije za utvrđivanje granične crte, koja je, između ostaloga, trebala riješiti granični spor na rijeci Dunavu između Republike Srbije i Republike Hrvatske, no, istina, do sada ne tako uspješno. Sve ovo doslovno pokazuje svu složenost međunarodnoga prava mora, ali i objekata u međunarodnome pravu, poglavito područja povlačenja graničnih crta.   

Dr. Enis Omerović je član Kruga 99

 

 

Borba za otvaranje bh. mora

Adil Kulenović