DAVID SCHEFFER O ODBIJANJU REVIZIJE: ULOGA SOFTIĆA JE BILA SAVRŠENO LEGITIMNA

Ekspert za međunarodno pravo i autor zahtjeva BiH za reviziju presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) po tužbi naše zemlje protiv Srbije David Scheffer je objasnio svoje viđenje odluke registrara tog Suda da odbije zahtjev, te objašnjenje novih dokaza koji su ponuđeni u podnesenom zahtjevu.

Piše: Nedim POBRIĆ

– Međunarodni sud pravde je odbio aplikaciju za reviziju presude od 26. februara 2007. godine, kojom bi se ponovo otvorio jedan od najvažnijih slučajeva genocida u BiH tokom rata 90-ih godina. Pismo registrara Philippea Couvreura, upućeno 9. marta, te odgovarajuća izjava predsjednika ICJ-a Ronnyja Abrahama, su površni istupi kojim se nisu uspjeli objasniti pravni razlozi na osnovu kojih su donijeli svoje zaključke. U izostanku takvog rasuđivanja, vjerovatno će biti nesuglasica i velikog broja dezinformacija u vezi sa stvarnim događajima vezanim za najvažniji slučaj genocida u zemljama bivše Jugoslavije – izjavio je Scheffer.

Scheffer ističe da najprije želi ispitati ono zbog čega je ICJ donio ovu odluku, a zatim i pojasniti zašto su predstavnici BiH željeli pokrenuti proces revizije.

– Aplikacija za reviziju presude je dostavljena registraru u Palači mira u Hagu 23. februara 2017. godine. Agent BiH koji je predao aplikaciju bio je Sakib Softić, koji je na tu poziciju imenovan odlukom Predsjedništva BiH 4. oktobra 2002. godine. Četvrtog novembra 2002. godine, kada je počelo iznošenje usmenih podneski zbog zahtjeva za reviziju iz Srbije, Sud je, bez oklijevanja, tretirao Softića kao agenta BiH. Softić je predstavljao BiH tokom procesa revizije i nisu postojale indicije da bi, ukoliko gospodin Softić dostavi aplikaciju za reviziju u spornom slučaju, njegovo imenovanje zahtijevalo novu odluku Predsjedništva BiH. Drugim riječima, Sud je prihvatio odluku Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine i u slučaju revizije koja je pokrenuta iz Srbije, a Srbija to nije dovodila u pitanje. Iz perspektive Ustava BiH i procedura Predsjedništva BiH, uloga gospodina Softića u tim procedurama revizije je bila savršeno legitimna. Gledajući iz iste te perspektive, ne postoji razlog da gospodin Softić ne bude legitiman agent i u situaciji u kojoj BiH traži reviziju. Na to smo podsjetili registrara ICJ-a tokom diskusije 23. februara 2017. godine, te u daljoj komunikaciji sa Sudom. Snaga ovog argumenta bi mogla biti razlog zbog kojeg predsjednik ICJ-a nije eksplicitno naglasio pitanje imenovanja u svojoj izjavi od 9. marta – kazao je Scheffer.

Nepotrebna nova odluka

Ovaj pravni ekspert podsjeća na komunikaciju između Sakiba Softića i registrara ICJ-a iz maja 2016. godine, u kojoj registrar konstatira da bi za njegovo ponovno imenovanje za agenta BiH trebala nova odluka Predsjedništva BiH.

– Iskreno smo vjerovali da registrarov uslov nije utemeljen u Statutu, pravilima i ranijoj praksi ICJ-a. Zaista, predsjednik ICJ-a je naglasio drugačiju poentu u svojoj izjavi od 9. marta, kada je kazao da je Sud smatrao da je sadržaj sve komunikacije sa Sudom tokom 2. marta 2017. godine „demonstrirao da ne postoji odluka koju su donijele nadležne institucije u ime BiH kao države da se pokrene postupak revizije presude od 26. februara 2007. godine…“ To ukazuje na drugačiju poentu: nedostatak institucionalne odluke da se podnese zahtjev za reviziju presude – napisao je Scheffer, te nastavlja:

– Sudije su izbjegle javno odlučivati o spornom pitanju, vjerovatno zbog novina u ovom konkretnom pitanju, u kojima bi se Sud mogao pozvati na Statut, pravila i praksu i jer bi to zahtijevalo sadržajnije upoznavanje o bosanskim zakonom. Stoga su odbili ovo pitanje i odlučili da naglase nedostatak nove odluke „nadležnih institucija“ za podnošenje revizije – smatra ovaj pravni ekspert.

Scheffer ističe da je Softić odlukom Predsjedništva BiH iz 2002. godine ovlašten za zastupanje BiH i u svim povezanim procesima u budućnosti, te da, s tim u vezi, nije potrebno novo imenovanje. S druge strane, registrar je zatražio očitovanje sva tri člana Predsjedništva BiH.

– To je bila prva komunikacija između registrara prema Predsjedništvu BiH na tu temu i u tom pismu nije spominjana komunikacija sa gospodinom Softićem od prošlog ljeta. Predsjednik Izetbegović je zahtjev iz pisma vidio kao priliku da objasni pravne osnove za Softićev legitimitet u okviru bh. zakona – izjavio je Scheffer.

U konačnici su u Hag otputovala tri različita pisma od tri člana Predsjedništva, a u onom koje je poslao član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović su pojašnjene ustavne odredbe i procedure Predsjedništva BiH, kao i drugi zakoni i propisi, koji potvrđuju imenovanje Sakiba Softića u svim procesima pred Sudom koji su vezani za tužbu BiH protiv Srbije. Izetbegović je, navodi Scheffer, u svom pismu obavijestio registrara da sva ranija pisma Mladena Ivanića i ministra vanjskih poslova Igora Crnadka ne predstavljaju zvanični stav Predsjedništva BiH.

– Ključna tačka koja bi se mogla skrivati iza izjave predsjednika ICJ-a od 9. marta je da, kako ja shvatam, nije samo kolektivna odluka Predsjedništva BiH potrebna za donošenje odluka, već su kolektivne odluke potrebne i za izmjene ranijih zaključaka. Nije postojala takva odluka Predsjedništva BiH koja se ticala ovlaštenja Sakibu Softiću iz oktobra 2002. godine. Zbog toga pravni argumenti ukazuju da gospodin Softić ostaje ovlašteni agent. Ostaje misterija zašto je ICJ tražio novi dokaz o institucionalnoj odluci da se pokrene revizija, kada je agent imao ovlaštenje da je podnese bez novih institucionalnih odluka – smatra Scheffer.

On smatra da je Sud najprije trebao razmotriti validnost novih činjenica na osnovu kojih bi bio pokrenut proces revizije presude, a zatim da zatraži od tri člana Predsjedništva BiH da iznesu svoje viđenje legitimiteta agenta BiH u skladu sa bh. zakonima.

– Umjesto toga, izjava predsjednika ICJ-a od 9. marta u suštini ponavlja stavove bosanskih Srba da ne postoji kolektivna odluka „nadležnih institucija“, u ovom slučaju tročlanog Predsjedništva, da se pokrene revizija i zbog toga ona mora biti odbijena. Nedostatak takve odluke kolektivnog Predsjedništva je jasna zbog toga što srpski član Predsjedništva nikada ne bi pristao na podnošenje zahtjeva za reviziju. Pitanje koje je ICJ trebao pažljivije i transparentnije razmotriti jesu bh. zakonske regulative po kojima se imenuje agent i da li, prema bh. zakonima, to ovlaštenje pokriva i aplikaciju za reviziju presude, koja je podnesena 23. februara 2017. godine– smatra Scheffer.

Uloga suđenja Ratku Mladiću

U Statutu, pravilima i praksi ICJ-a, tvrdi Scheffer, ne postoje odredbe koje reviziju presude definiraju kao novi proces i koji zahtijevaju novu institucionalnu odluku za taj postupak, te je Sud trebao dopustiti stranama u postupku da o tome rasprave pred Sudom. Scheffer dalje ističe da su dokazi za zločin genocida nad Muslimanima, korišteni kao najsnažnije oružje s ciljem etničkog čišćenja, predstavljeni tokom suđenja Ratku Mladiću, odnosno tokom iznošenja završnih riječi u decembru prošle godine.

– Mladićev slučaj predstavlja novu priliku ICJ-a da ispita ulogu Srbije u podsticanju zločina od 1992. godine. Prije deset godina je ICJ odlučio da je Srbija prekršila obaveze iz Konvencije o sprečavanju genocida jer nije kaznila Mladića za zločine, dok se on krio negdje u Srbiji – piše Scheffer.

On dalje objašnjava da je samo manji dio dokaza koji su izneseni tokom suđenja Ratku Mladiću bio dostupan Međunarodnom sudu pravde prije donošenja presude 26. februara 2007. godine, a tiču se genocidne namjere iza procesa etničkog čišćenja od 1992. godine. Radovan Karadžić je, podsjećanja radi, uhapšen u julu 2008. godine, a Mladić u maju 2011. godine. Osim tih procesa, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine se od presude iz 2007. godine vodio još 21 proces zbog ratnih zločina u BiH. Uslovi za podnošenje zahtjeva za reviziju, odnosno prikupljanje novih dokaza, su, smatra Scheffer, dostigli vrhunac u decembru prošle godine na suđenju Ratku Mladiću.

– Neuspjeh Srbije da pronađe i uhapsi Mladića i Karadžića, dok je ICJ razmatrao ovaj slučaj, je Sud lišio ključnih dokaza, što je možda bila namjera Beograda od samog početka. Dalje odlaganje hapšenja bjegunaca, dok im je Srbija nudila utočište, onemogućavala je ICJ da donese konačnu presudu o genocidnim namjerama osoba koje su predvodile kampanju ubijanja i uništavanja, usmjerene uglavnom protiv bosanske muslimanske populacije 1992. godine – vjeruje on.

Sada su, dodaje Scheffer, u potpunosti dostupni dokazi o postojanju genocidne namjere 1992. godine.

– Uloga Srbije u pomaganju bosanskim Srbima u tom periodu je poznata ICJ-u od ranije, ali mnogo više dokaza se pojavilo nakon 2007. godine. Međunarodni sud za ratne zločine će uskoro donijeti odluku o krivici ili nevinosti Mladića i Karadžića po optužbama za genocid tokom 1992. godine. Aplikacija za reviziju je bila pripremljena da ponudi ICJ-u potrebnu priliku da pregleda dokaze kako bi odlučili da li se genocid dogodio 1992. i da li je Srbija odgovorna za to. Historija neće blagonaklono gledati na odluku Međunarodnog suda pravde o odbijanju aplikacije za reviziju – zaključuje on.

Preuzeto s web portala Faktor.ba

Scheffer pojasno zašto je odbijen zahtjev za reviziju i koje nove dokaze je dostavila BiH

Scheffer pojasno zašto je odbijen zahtjev za reviziju i koje nove dokaze je dostavila BiH

David Scheffer

Scheffer navodi da je Međunarodni sud pravde u Hagu odbio zahtjev za reviziju presude od 26. februara 2007. godine kojom bi se ponovo pokrenuo jedan od najvažnijih slučajeva genocida u BiH tokom rata iz 1990-ih godina.

Odgovor registrar od 9. marta i izjavu predsjednika Međunarodnog suda pravde Ronnyja Abrahama nazvao je površnim istupima koji nisu uspjeli objasniti pravne razloge zbog kojih su donijeli zaključke.

“U izostanku takvog prosuđivanja, vjerovatno će biti nesuglasica i velikog broja dezinformacija u vezi sa stvarnim događajima vezanim za najvažniji slučaj genocida u zemljama bivše Jugoslavije”, rekao je Scheffer.

On je pokušao objasniti zbog čega je BiH željela pokrenuti reviziju presude te na kraju i zbog čega je Međunarodni sud pravde donio odluku kojom je zahtjev odbačen.

“Agent koji je predao aplikaciju bio je Sakib Softić, koji je na poziciju agenta BiH imenovan odlukom Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine. Mjesec dana poslije, 4. novembra 2002. godine kada je započelo iznošenje usmenih podneski zbog zahtjeva za reviziju iz Srbije, Međunarodni sud pravde je, bez ikakvog oklijevanja, tretirao Softića kao agenta BiH”, kazao je Scheffer.

Dodao je da je Softić predstavljao BiH u procesu revizije i da nisu postojale indicije da bi, ako Softić dostavi zahtjev za reviziju u spornom slučaju, njegovo imenovanje zahtijevalo novu odluku Predsjedništva BiH.

“U prijevodu, Međunarodni sud pravde je prihvatio odluku Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine i u slučaju revizije koja je pokrenuta iz Srbije, a Srbija to nikada nije dovodila u pitanje”, kazao je Scheffer.

Objasnio je da iz perspektive bh. zakonodavstva uloga Sakiba Softića u procedurama revizije je bila savršeno legitimna i da ukoliko se gleda iz te perspektive, ne postoji nijedan razlog da Softić ne bude legitiman agent i u situaciji u kojoj BiH traži reviziju.

“Na to smo podsjetili registrar Međunarodnog suda pravde 23. februara 2017. godine i u daljoj komunikaciji sa Sudom. Ovaj argument mogao bi biti razlog zbog kojeg predsjednik Međunarodnog suda pravde nije naglasio pitanje imenovanja u izjavi od 9. marta”, navodi Scheffer.

Scheffer je potvrdio da je Međunarodni sud pravde u Hagu u maju 2016. godine obavijestio Softića da je potrebna nova odluka Predsjedništva BiH za njegovo imenovanje, ali da su iskrenu vjerovali kako uslov registra nije utemeljen u Statutu, pravilima i ranijoj praksi.

“Predsjednik suda u Hagu naglasio je drugačiju poentu u izjavi od 9. marta kada je kazao da je Sud smatrao da je sadržaj sve komunikacije sa Sudom tokom 2. marta 2017. godine demonstrirao da ne postoji odluka koju su donijele institucije u ime BiH kao države da se pokrene postupak revizije presude. To pokazuje drugačiju poentu, odnosno nedostatak institucionalne odluke da se podnese zahtjev za reviziju”, kazao je Scheffer.

Izetbegović pismo iz Haga vidio kao priliku da pojasni Softićev legitimitet

Dodaje da su sudije izbjegle javno odlučivati o pitanju jer bi to zahtijevalo u konačnici sadržajnije upoznavanje sa zakonima u BiH zbog čega su odbili ovo pitanje zbog nedostatka nove odluke bh. institucija za podnošenje zahtjeva.

Što se tiče očitovanja koje je Međunarodni sud pravde u Hagu tražio od članova Predsjedništva BiH, Scheffer navodi da je to bio prvi oblik komunikacije
registrara prema Predsjedništvu BiH na tu temu.

“U tim pismima nije spominjana komunikacija sa Sakibom Softićem iz maja 2016. godine. Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je pismo vidio kao priliku da objasni pravne osnove za Softićev legitimitet u okviru bh. zakonodavstva”, navodi Scheffer.

Dodao je da je Izetbegović pored pojašnjenja o Softićevom legitimitetu naveo da sva ranija pisma predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanića i ministra vanjskih poslova BiH Igora Crnadka ne predstavljaju zvanični stav institucija BiH.

“Ključna stvar koja bi se mogla skrivati iza izjave predsjednika Međunarodnog suda pravde od 9. marta je da nije samo kolektivna odluka Predsjedništva BiH potrebna za donošenje odluka već su kolektivne odluke potrebne i za izmjene prijašnjih zaključaka. Nije postojala takva odluka Predsjedništva BiH koja se ticala ovlaštenja Softiću iz oktobra 2002. godine. Zbog toga pravni argumenti ukazuju da Softić ostaje ovlašteni agent. Ostaje nejasno zašto je sud u Hagu tražio novi dokaz o institucionalnoj odluci da se pokrene revizija, kada je Softić imao ovlaštenje da je podnese bez novih institucionalnih odluka”, rekao je Scheffer.

Što se tiče pisma iz 2016. godine, on je objasnio da na njega svjesno nije odgovoreno što zbog različitih pogleda, ali i zbog toga što bi to trebalo biti pitanje Međunarodnog suda pravde.

“Mi sigurno nismo namjeravali razmatrati registrarov pogled kao dispozitiv, te na taj način zaustaviti svaki dalji rad na zahtjevu za reviziju”, rekao je Scheffer.

On smatra da je Sud najprije trebao razmotriti validnost novih činjenica na osnovu kojih bi bio pokrenut proces revizije presude, a zatim da zatraži od tri člana Predsjedništva BiH da iznesu svoje viđenje legitimiteta agenta BiH u skladu sa bh. zakonima.

Slučaj Mladić je nova prilika da se ispita uloga Srbije u zločinima iz 1992. godine

U kontekstu dokaza on navodi da su dokazi genocida nad Bošnjacima predstavljeni tokom suđenja ratnom zločincu Ratku Mladiću, odnosno u decembru 2016. godine za vrijeme iznošenja završnih riječi.

Prema njegovim shvatanjima slučaj Mladića predstavlja novu priliku sudu u Hagu da ispita ulogu Srbije u zločinima iz 1992. godine.

“Prije deset godina je Međunarodni sud pravde odlučio da je Srbija prekršila obaveze iz Konvencije o sprečavanju genocida jer nije kaznila Ratka Mladića za zločine, dok se on krio u Srbiji”, rekao je Scheffer.

Scheffer objašnjava da je mali dio dokaza koji iz suđenja Mladiću bio dostupan sudu u Hagu prije donošenja presude 26. februara 2007. godine, a koji se tiču genocidne namjere iza procesa etničkog čišćenja od 1992. godine.

Dodaje da je Karadžić uhapšen u julu 2008. godine, a Mladić u maju 2011. godine i da se osim tih procesa pred Međunarodnim sudom za ratne zločine od 2007. godine vodio još 21 proces zbog ratnih zločina u BiH.

“Neuspjeh Srbije da pronađe, a zatim uhapsi Mladića i Karadžića, dok je Međunarodni sud pravde razmatrao slučaj, lišio je sud ključnih dokaza, što je možda i bila namjera Srbije od samog početka”, rekao je Scheffer.

Kako kaže, odlaganje hapšenja zločinaca za vrijeme dok im je Srbija nudila utočište, onemogućavala je sudu u Hagu da donese konačnu presudu o genocidnim namjerama osoba koje su predvodile ubijanje i uništavanje usmjereno protiv muslimana 1992. godine.

“Uloga Srbije u pomaganju bosanskim Srbima u tom periodu je poznata Međunarodnom sudu pravde još od ranije, ali mnogo se više dokaza pojavilo nakon 2007. godine. Međunarodni sud za ratne zločine će uskoro donijeti odluku o krivici Mladića i Karadžića po optužbama za genocid tokom 1992. godine”, kazao je Scheffer.

Zaključio je da je zahtjev reviziju bio pripremljena s ciljem da ponudi Međunarodnom sudu pravde u Hagu priliku da pregleda dokaze kako bi odlučili da li se 1992. dogodio genocid i da li je Srbija kriva za to.

08:50 / 12.03.17
INTEGRALNO: Šta je David Scheffer napisao u analizi o odbijanju zahtjeva za reviziju

Analiza eksperta za međunarodno pravo Davida Scheffera, objavljena u subotu na portalu Faktor, izazvala je veliko interesovanje javnosti. Podsjećamo, autor aplikacije BiH za reviziju presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) po tužbi naše zemlje protiv Srbije je obrazložio svoje viđenje razloga koji su doveli do odbijanja aplikacije, te pravne argumente koji su ponuđeni ICJ-u s namjerom dokazivanja odgovornosti Srbije u ratnim dešavanjima u BiH.

David Scheffer

Analizu u nastavku, zbog važnosti njenog sadržaja, prenosimo u cjelosti:

Međunarodni sud pravde (ICJ) je u četvrtak odbio aplikaciju za reviziju presude od 26. februara 2007. godine, koja bi ponovo otvorila jedan od najvažnijih slučajeva genocida u BiH tokom rata iz početka 1990-ih godina. Pismo registrara ICJ-a, gospodina Philippea Couvreura, od 9. marta i odgovarajuća izjava predsjednika Ronnyja Abrahama su površni iskazi koji ne uspijevaju objasniti pravno rezoniranje njihovih zaključaka. U nedostatku takvog rezoniranja, vjerovatno će biti nesuglasica i mnogo dezinformacija o onome što se zaista dogodilo u najvažnijem slučaju genocida u republikama bivše Jugoslavije, zvanično poznat kao Aplikacija po Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (BiH v. Srbija)

Želim ispitati šta se dogodilo proceduralno ispred ICJ-a, kao da je to ključno pitanje, prije nego što se vratim unazad i kreiram širu sliku o onome što je potaknulo bosanske predstavnike da zatraže aplikaciju kojom bi se slučaj ponovo otvorio.

Aplikacija za reviziju je dostavljena registraru ICJ-a u Palači mira u Hagu 23. februara 2017. godine. Agent BiH koji je predao aplikaciju za reviziju bio je Sakib Softić, koji je imenovan za agenta 4. oktobra 2002. godine odlukom tadašnjeg saziva tročlanog Predsjedništva BiH. Četvrtog novembra 2002. godine, kada su na ICJ-u započela usmena očitovanja u vezi sa zahtjevom za reviziju iz Srbije, Sud je, bez ikakvog oklijevanja, tretirao gospodina Softića kao agenta BiH u slučaju revizije po zahtjevu Srbije. Izvorno imenovanje gospodina Softića u osnovnom slučaju je ostalo utemeljeno, on je zastupao BiH tokom postupka revizije i nisu postojali nagovještaji da bi, ukoliko gospodin Softić ispuni aplikaciju za reviziju u osnovnom slučaju, njegovo imenovanje zahtijevalo bilo kakvu novu odluku Predsjedništva BiH.

Drugim riječima, Sud je prihvatio odluku Predsjedništva od 4. oktobra 2002. godine, koja je također pokrivala aplikaciju za reviziju koju je podnijela Srbija. Srbija nije imala prigovore. Iz perspektive Ustava BiH i procedura Predsjedništva BiH, uloga gospodina Softića u tom postupku revizije je bila savršeno uredu. Iz iste te perspektive, ne postoji razlog zašto to ne bi bio slučaj i sada kada je BiH ta koja traži reviziju. Registrar ICJ-a je podsjećen na ovo tokom diskusija od 23. februara 2017. godine i tokom dalje komunikacije sa Sudom. Snaga ovog primjera je možda bila razlog zbog kojeg predsjednik ICJ-a nije izričito napomenuo pitanje imenovanja u zaključku svoje izjave od 9. marta.

Postojala je komunikacija između gospodina Softića i registrara ICJ-a u maju 2016. godine, tokom koje je registrar ICJ-a naveo svoje viđenje da bi gospodin Softić trebao biti ponovo imenovan za potrebe aplikacije za reviziju. Iskreno smo vjerovali da registrarova odredba nije zasnovana na Statutu, pravilima i praksi ICJ-a. Zaista, predsjednik ICJ-a je naglasio drugačije viđenje u svojoj izjavi od 9. marta 2017. godine, kada je izvijestio da je Sud smatrao da je sadržaj svih komunikacija sa Sudom tokom 2. marta 2017. godine „demonstrirao da ne postoji odluka koju su donijele nadležne institucije, u ime BiH kao države, kojom bi se zatražila revizija presude od 26. februara 2007…“ To ukazuje na poprilično drugačiji smisao: nedostatak institucionalne odluke da se podnese aplikacija za reviziju. Prema tome, ne postoji odluka ICJ-a o potrebi imenovanja gospodina Softića za agenta. Sudije su izbjegle javno odlučiti o tom pitanju, vjerovatno zbog novina u ovom konkretnom predmetu zbog kojih bi se Sud morao voditi svojim Statutom, pravilima i praksom, te zbog toga što bi to zahtijevalo i opsežnije informiranje o bh. zakonima. Prema tome, odustali su od pitanja ovlaštenja i umjesto toga su odlučili da naglase izostanak nove odluke „nadležne institucije“ za podnošenje aplikacije za reviziju.

Prošlog ljeta svjesno nismo odgovorili na stavove registrara ICJ-a o pitanju ovlaštenja zbog različitih pogleda i zbog toga što bi to trebalo biti pitanje za sam Sud, eksplicitno sudije Suda da odlučuju o tome u prikladnom trenutku. Izgledi za podnošenje aplikacije za reviziju su tada bili upitni. Mi sigurno nismo namjeravali uzeti registrarove stavove kao dispozitiv, te prema tome prekinuti svaki dalji rad na aplikaciji za reviziju. Agent nije donio odluku da podnese aplikaciju za reviziju i to nije uradio u narednih devet mjeseci. Plan je bio jasan: Pravna pitanja vezana za imenovanje agenta bi bila ispravno adresirana ako i kada Sud zatraži objašnjenje u kontekstu podnesene aplikacije za reviziju. U tom trenutku pravni argumenti koji idu u prilog imenovanju agenta bi bili ispitani, kao što su bili 23. i 24. februara i 2. marta.

U svom pismu od 24. februara 2017. godine, registrar ICJ-a je istaknuo položaj tima gospodina Softića, koji je uključivao i mene kao zamjenika, da je njegovo „imenovanje za agenta u izvornom slučaju 4. oktobra 2002. godine se trebalo odnositi na svaki vezani slučaj u budućnosti, te da ne postoji potreba za novim pismom imenovanja“.

Gospodin Softić je ponovio ovaj stav u pismu sa obrazloženjem registraru ICJ-a, koje je podržano pismom predsjednika Izetbegovića. Registrar ICJ-a je zatim postavio upit Predsjedništvu BiH da čim prije dostave svoje objašnjenje ove materije. Ovo je bila prva komunikacija registrara ICJ-a sa Predsjedništvom na ovu temu i nigdje u pismu se nije pozivalo na komunikaciju sa gospodinom Softićem od prošlog ljeta. Predsjednik Izetbegović je ovaj zahtjev iz pisma vidio kao priliku da pojasni pravne osnove u bh. zakonima za nastavak angažmana gospodina Softića.

U stvarnosti, s obzirom na sastav tročlanog Predsjedništva, zahtjev registrara ICJ-a je rezultirao sa tri odvojena odgovora, po jedan od svakog člana Predsjedništva. ICJ nije javno objavio sadržaje ovih pisama. Ali ja mogu rezimirati pismo predsjednika Izetbegovića kojim se precizno utvrđuju pravne osnove Ustava BiH i Poslovnika Predsjedništva BiH, kao i drugih bh. zakona i propisa, koje potvrđuju ovlaštenje gospodina Softića kao agenta u svim postupcima pred Sudom povezanih sa izvornim slučajem BiH protiv Srbije. Predsjednik Izetbegović je također podsjetio registrara ICJ-a da svaka ranija komunikacija zvaničnika bosanskih Srba, naročito predsjednika Mladena Ivanića i ministra vanjskih poslova Mladena Ivanića, sa registrarom ne predstavlja službeni stav Predsjedništva BiH.

Ključna stvar koja se možda skriva iza izjave predsjednika ICJ-a od 9. marta, u čijem se zaključku ne nalazi pitanje ovlaštenja, je da, kako ja to shvatam, nisu samo kolektivne odluke Predsjedništva BiH potrebne za imenovanje, kolektivne odluke su također potrebne za promjenu ranije donesenih odluka. Ne postoji odluka Predsjedništva kojom se opoziva odluka od 4. oktobra 2002. kojom se gospodin Softić imenuje za agenta. Dakle, pravni argument je da u nedostatku odluke o opozivu, ovlaštenje gospodina Softića ostaje. Zbog toga ostaje misterija zašto je ICJ zahtijevao dokaz postojanja institucionalne odluke o podnošenju aplikacije za reviziju kada agent ima ovlaštenje da ga podnese tokom cijelog trajanja postupka u predmetu, bez potrebe dostavljanja dokaza o novoj institucionalnoj odluci kojom se dozvoljava svako podnošenje. Zaista, jedini dokument koji se traži od institucija jeste izvorno imenovanje agenta za predstavljanje države pred Sudom u slučaju (koji je gospodin Softić dostavio 2002. godine) i bez dokaza o internim institucionalnim odlukama o postupku u samom slučaju.

Bila bi mnogo bolje za ICJ da su zatražili da se o zahtjevu za novom institucionalnom odlukom o podnošenju aplikacije za reviziju raspravlja o meritumu pred Sudom kao dio procedure kojom se odlučuje da li je određena aplikacija za reviziju prihvatljiva za sudsko rješavanje. Na saslušanju bi se razmatrali argumenti da li je aplikacija za reviziju u skladu sa članom 61. Statuta ICJ-a koji propisuje predstavljanje „novih činjenica koje bi mogle imati ključnu ulogu“ u rokovima koji se traže od zahtjeva za reviziju. Ako je relevantno, Sud može zatražiti od tri člana Predsjedništva BiH da na saslušanju predstave svoje poglede na pitanje imenovanja agenta u skladu sa bh. zakonima. Sud bi tada mogao raspravljati i donijeti odluku objašnjavajući pravno rezoniranje pitanja da li je potrebna nova institucionalna odluka o podnošenju aplikacije za reviziju, o imenovanju agenta ako to ostaje relevantno, te o prihvatanju.

Umjesto toga, izjava predsjednika ICJ-a od 9. marta 2017. godine u suštini ponavlja stav bosanskih Srba da ne postoji kolektivna odluka „nadležne institucije“, odnosno tročlanog Predsjedništva, da se pokrene aplikacija za reviziju, te da je zbog toga Sud mora odbiti. Nedostatak takve odluke Predsjedništva je očigledan jer srpski član Predsjedništva nikada ne bi pristao na podnošenje zahtjeva za reviziju, koja ne ide u prilog negiranju genocida, što je svojstveno liderima bosanskih Srba. Pitanje koje je ICJ trebao pažljivije i transparentnije razmotriti je šta je potrebno prema bh. zakonima za imenovanje agenta u slučaju i da li se to imenovanje po bh. zakonima odnosi i na aplikaciju za reviziju izvornog slučaja, koja je podnesena 23. februara 2017.

Moguće je da ICJ smatra da je aplikacija za reviziju potpuno novi i drugačiji slučaj, koji zahtijeva novi dokaz o imenovanju agenta, ili, čini se, institucionalnu odluku o podnošenju aplikacije za reviziju. Ali za to ne postoji uvjerljiva osnova u Statutu, pravilima i praksi ICJ-a. O pravu i praksi na ovu temu su se strane u postupku trebale detaljno informirati i raspraviti pred Sudom i ICJ je trebao zatražiti takav angažman od strana u postupku umjesto da donese proizvoljnu odluku koja nudi više pitanja nego odgovora.

Tragedija onoga što se objelodanilo posljednjih dana je usložnjena realnošću da bi istina o onome što se dogodilo u BiH tokom 1992. godine, kada je srpska vojska, potpomognuta iz Srbije, protjerala stotine hiljada bosanskih Muslimana i Hrvata sa velikog područja BiH, a hiljade njih ubila, konačno mogla biti ispričana. To je posljedica činjenice da su dokazi o zločinu genocida protiv Muslimana, korištenog kao najmoćnije oružje s ciljem etničkog čišćenja, predstavljeni Sudskom vijeću Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) u postupku protiv Ratka Mladića. Nakon završnih riječi u decembru, kada su konačno objavljeni svi dokazi, Mladićeva sudbina sada leži u rukama sudija ICTY-a.

Ali Mladićev slučaj također predstavlja novu priliku za ICJ da preispita ulogu Srbije u podsticanju zločina 1992. godine. Prije deset godina je ICJ u slučaju BiH protiv Srbije presudio da je Srbija prekršila obaveze iz Konvencije o genocidu jer nije spriječila genocid u Srebrenici 1995. godine i nije kaznila Mladića zbog tog zločina dok se on skrivao negdje u Srbiji.

ICJ, dok je odlučivao o tome da li se dogodio genocid 1992. godine tokom kampanje koju je predvodio Mladić, nije pronašao potrebnu genocidnu namjeru, ili dolus specialis, da unište svu ili dio muslimanske populacije. Do 2007. godine ICTY nije proglasio krivim niti jednog gospodara genocida za zločine počinjene 1992. godine. Umjesto toga, bosanski Srbi su (a nastavit će i nakon toga) osuđivani za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, ali ne za genocid u tom periodu bosanske tragedije.

Donošenje dugoočekivane presude Slobodanu Miloševiću, srbijanskom predsjedniku koji je optužen za počinjeni genocid tokom 1992. godine i mnoge druge zločine, je spriječeno nedugo prije predviđenog datuma objave zbog njegove iznenadne smrti. Zbog toga ICTY-evo viđenje događaja povezanih sa Miloševićem nikada nije objelodanjeno. Mladić i predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadžić su optuženi za genocid iz 1995. godine, ali su obojica ostala na slobodi i šanse za njihovo hapšenje su se činile veoma male.

Sudije ICJ-a su zaključile da nije ponuđeno dovoljno dokaza za pripisivanje genocidnih namjera bilo kome zbog zločina počinjenih 1992. Sudije ICJ-a su mogle odgoditi svoju odluku do hapšenja, suđenja i presude Mladiću i Karadžiću zbog genocida 1992. godine. Ali to se nije dogodilo.

Karadžić je uhapšen u Beogradu u julu 2008. godine, te mu je suđeno i osuđen je zbog zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina prije gotovo godinu dana, slučaju u čijem će se žalbenom postupku odlučivati o genocidu počinjenom 1992. Mladić je uhapšen u Lazarevu u Srbiji u maju 2011. godine i njegovo je suđenje pred ICTY-em okončano u decembru 2016. godine. Mladićev slučaj, dopunjen optužbama za genocid, je sam ponudio 9.914 dokaznih materijala, od kojih je većina dostupna javnosti, uz sudske spise, što je dostupno za ispitivanje. Višegodišnji Karadžićev slučaj je ponudio 11.481 dokazni materijal.

Samo dio tih dokaznih materijala je bio dostupan ICJ-u 2007. godine kada su utvrđivali postojanje genocidne namjere u etničkom čišćenju iz 1992. godine. Zaista, vodio se 21 slučaj pred ICTY-em nakon presude ICJ-a. Ukupan broj dokaznih materijala iz tih slučajeva (79.491 dokazni materijal), uz one iz Mladićevog slučaja, su inicirale pripreme i podnošenje aplikacije za reviziju ranije presude.

Aplikacija za reviziju je ispunila uvjete za podnošenje ICJ-u u okviru od deset godina od ranije presude i šest mjeseci od otkrivanja novih ključnih dokaza: Ukupni dokazi iz Mladićevog suđenja za genocid su dostigli vrhunac tokom završnih riječi prošlog decembra. Tako su u konačnici dokazane činjenice o genocidu.

Neuspjeh Srbije da pronađe i uhapsi Mladića i Karadžića, dok je ICJ razmatrao slučaj, je lišio Sud ključnih dokaza, što je možda bila namjera Beograda od samog početka. Dalje odlaganje hapšenja optuženih bjegunaca, dok su se skrivali u skloništima u Srbiji, je ograničilo ICJ da u okviru desetogodišnjeg roka dobije presudu ICTY-a o genocidnim namjerama dok su te osobe predvodile žestoku kampanju ubijanja i razaranja, usmjerenu ponajviše na bosansku muslimansku populaciju 1992. godine.

Neuspjeh Srbije da uhapsi Mladića i Karadžića dugo nakon presude ICJ-a ne mora isključiti reviziju te odluke. Dokazi su sada dostupni u potpunosti da se utvrdi postojanje genocidne namjere 1992. godine. Uloga Srbije u pomaganju bosanskim Srbima u tom periodu je već poznata ICJ-u, ali mnogo više dokaza o takvoj saradnji se pojavilo nakon 2007. godine.

ICTY će uskoro odlučiti da li su Mladić i Karadžić krivi po optužbama za genocid tokom 1992. godine. Aplikacija za reviziju je pripremljena da ponudi ICJ-u potrebnu priliku da pregleda ukupne dokaze kako bi najprije odlučio da li se 1992. godine dogodio genocid, a zatim i odgovornost Srbije u skladu sa Konvencijom o genocidu. Historija neće blagonaklono gledati na odluku ICJ-a da odbije aplikaciju za reviziju.

Adil Kulenović