Adil Kulenović, Riječ na otvaranju izložbe Seada – Seje Vladovića

Mostar, 13.10.2017. u 19 sati

Čemu uopšte umjetnost u vremenu mržnje, u doba u kojem ljepoti nema mjesta? Kad sirova korisnost jeste mjerilo svekolikog ljudskog odnosa i njegove vrijednosti? I dominacije, jednih nad drugima, pogotovo. Ne samo prezentnih do šizofrenije dovedenih kolektiviteta, ludilom elita, gdje se osoba i humani odnos među ljudima ne vidi ni na obzorju? A u našem ambijentu tako sirovo i izvorno, u slici surove i izbezumljene pozicije većine, u slici dehumaniziranog odnosa sluge i gospodara! Onih besprizornih, pukih hranilaca porodice, naspram vlasnika moći, svemoćnih čak i nad ljudskim sudbinama i njihovim malim radostima. Onih što raspolažu ne samo raskoši novca već i moći raspolaganja ljudskim dostojanstvom, čak i onim rudimentarnim i elementarnim – ljudskim osjećanjima. Čašću pogotovo.

Naše je vrijeme, doba patnje! Ali patnja nije vječno stanje, stanka u vremenu, već i put ka pročišćenju.

Čemu dakle umjetnost u oskudnom, surovom vremenu, ovom našem?

Helderlin, najznačajniji njemački liričar, taj lucidni mislilac i povrh svoje poezije, u Patmu je rekao:

„Ali gdje je opasnost, tu raste,

I ono što će spasti“.

Doista, u sudaru sa ružnoćom, sa patnjom, umjetnost svaka, pa i ona likovna, ali ne nužno i jeste, već može biti – putokaz. Ne nikako samo naznačeni vapaj bespomoćnih, već zaista putokaz, ono što će nas osobno spasti. Čak i onda kada božanska obdarenost autora toga nije svjesna, niti je namjeravana, kada duh spasenja progovara neminovno baš iz te opasnosti. Ni nauka, ni politika, ni populistički pokliči masa, već poetika, umjetnička proizvodnja principa nade u oskudna, presudna vremena.

Sejin poklič izgovoren ovom izložbom jeste – vraćanje iskonu.

Modernističke mrlje, geometrijske figure, enformel i tašizam, moderna savremenog slikarstva, prekrili su i Aušvic i Srebrenicu. I, bez griješnog osjećanja, zatomili ljepotu onog najboljeg u nama kao ljudskoj vrsti, ljepotu živoga života, ljudskog tjela i napora da život klije, raste, cvijeta i zri.  

Već dugo stojimo u vremenu, bez pomaka unapred. U vremenu u kojem  ključni  trendovi savremene umjetnosti kontinuirano apstrahiraraju likovnu formu, a likovni jezik postaje sve kompliciraniji i nepristupačniji tumačenju publike. I ratni artefakti ušli su u intimu naših domova simulirajući one umjetničke. Kao svjetlost što obasjava krajolik potrebni su nam iznova slikari poput Seje – čija želja da se forma vrati stvarnosti a tema u slavu života i čovjeka. Samo naizgled ovaj Sejin ciklus podsjeća na umjetničke poduhvate realizma iz polovice 19. stoljeća, onog slavnog stoljeća u kojem je konačno i običan čovjek postao glavni lik umjetničkog djela.

 

 

Upravo ovo ponovno okretanje čovjeku, zemlji i radosti života ključni je faktor u posljednjoj seriji Sejinih djela, koja više od sto godina nakon realizma kao historijskog pravca podsjećaju na potrebu da se i u ovom vijeku vraćamo onom istom i neprolaznom, jednostavnom životu čovjeka koji se kroz svoj rad direktno susreće sa zemljom, njegovom hraniteljkom. Možda je danas čak i važnije podsjetiti na ovaj trenutak radosti i uživanja u vlastitoj proizvodnji i kreaciji života, toj tradiciji koja skoro u potpunosti izumire zbog globalnih neoliberalnih tržnišnih trendova u kojima su čovjek i ono što ga živim čini – njegova hrana – beskrajno razdvojeni, daleki, skoro nepovratno izgubljeni.

Njegove teme i forme podsjećaju na djela velikana realizma, poput Jean-François Milleta sa kojim dijeli prikaze kupljenja sijena i čovjekove suradnje sa prirodom ili  Gustave Courbeta čiji Tucači Kamena prenose sličnu pokretačku energiju i važnost rada za život običnog čovjeka. Čak i njegov kolorit ostvaruje dijalog sa ovim francuskim umjetnicima iz polovice 19. stoljeća, koji inspirisani bojama Francuske Revolucije vješto i simbolički upotrebljavaju crvenu odjeću kao nositeljku cjelokupne likovne kompozicije.

Ključno je i to što Sejini radovi, koliko god formom bliski realizmu, u jednoj mjeri bivaju skoro i potpuno nadrealni u trenutku kada se izlože u gradskom prostoru, prostoru u kojem scene poput ovih prikazanih više nikako ne možemo niti doživjeti niti gledati u stvarnosti, već samo zamisliti, naslikati. Ovi radovi svojom temom, stilskom obradom i odabirom narodne nošnje kao odjeće koja pokriva tijela likova u akciji – uspostavljaju dijalog sa skoro potpuno zaboravljenom i napuštenom bosansko-hercegovačkom tradicijom koja iz dana u dan nestaje zbog rapidne urbanizacije i stila života nametnutog strepnjom.

 

 

Ovi radovi predstavljaju podsjetnik na one osnovne i jednostavne životne radosti ili Joie de vivre – na trenutke međusobnog dodira, spajanja, suradnje i solidarnosti; kako sa ljudima tako i životinjama i biljkama koje čine cjelokupni sistem našeg zajedničkog stanovanja na zemlji. Ovaj zapostavljen, odbačen i napušten sistem postojanja nije samo prisutan u polju savremene umjetnosti 21. vijeka, već prodire iz svih ljudskih djelatnosti, a Sejo nas upravo poziva da zajedno iskoračimo iz sfere zaborava i ponovo pogledamo u oči onoj vlastitoj biti koja uspijeva pronaći radost i u najjednostavnijim trenucima egzistencije.

Da, povratak u zavičaj stvarnog života, njegove metafore i simbolike, nije niti imaginacija, niti romantičarska ilustracija, tako podložna komercijalnoj zloupotrebi.

Sejin povratak stvarnosnoj likovnoj izražajnosti, jeste putokaz i poklič, koju samo umjetnost može naslutiti, da se u opasnosti, kako reče Herderlin, nalazi i ono što će nas spasiti, nas na stranputici.

Vratimo se dakle iskonu ljudskih odnosa, onom stanju ljepote u naponu stvaranja života, tako prezentnih na Sejinim slikama, naspram mržnji i razaranju. Realizmu izvornog nagona za opstanak. Podjednako u umjetnosti koliko i u životu. Realizmom kao realnosti neposredovanih ljudskih odnosa, mimo mržnje – humanizmom.

Ova izložba je Seji na čast, a nama podsjetnik za suočenje sa samima sobom.

 

Adil Kulenović