Akademik Vlatko Doleček: Kako je teško na rastancima naći one prave riječi….

Dragi Vlatko,                                                                            

Draga porodico Doleček, draga Gordana, draga Laro,

Kako je teško uvijek na rastancima naći one prave riječi, kao da one uostalom ikada i postoje. Ili su riječi samo ono što treba da označi znakove šutnje, onog misterija  pred neiskazivim, pred odgovorima na pitanja sa kojima smo uvijek opet na početku. O našem putu i putovanju, o strahovima i zebnjama, radostima i veseljima zbog čega ljudski život ipak ima svoju unutrašnju logiku i neiskazivi smisao. Znam, dakle, da će nakon našeg današnjeg rastanka sa Vlatkom naša šutnja biti rječitija od naših riječi. I da ćemo u vremenu koje je ispred nas možda čak i rječitije tumačiti sjenu koja će nas natkrivati Vlatkovim djelom, njegovim činjenjem u različitim oblastima u kojima je tako nemilice trošio svoj ovozemaljski život.  Od nauke i društva, studenata i kolega, prijatelja i poznanika, do tananih šadrvana i muzike kosmičkih sfera. A porodice posebno, tog toplog utočišta spram surovosti svakodnevnice.

U prvom životu, onom pred kataklizmičnom, činilo se da je Vlatko prije svega institucija nauke i znanja, studenata i laboratorija, projekata i vizija. Otimanja božanskih tajni! I da je ta aura nama slučajnim prolaznicima pored Vlatka, nametala distancu i poštovanje, bez emotivnog saobraćaja koju svaka krajnja racionalnost, a naučna epistemologija posebno, prosto podrazumijeva i odbacuje.

A onda je došao onaj drugi život, za kojeg smo svi bili nespremni, onaj za kojeg smo mi rađani i odgajani u vremenu optimizma i bezrazložnog uvjerenja da je svo istorijsko zlo iza nas, da je zlo deklinacija koja ne može poremetiti put u društvo i društvene odnose koji će biti potaman za svakog pojedinca. Ali, avaj!

U tom drugom životu, međutim, padale su sve maske. Iluzije, takođe. Čovjek je ogoljen na ono što uistinu jeste! Na ono što čini!

Na istinu o svakom od nas, koja nije ni to šta drugi misle o nama, pa ni to šta mislimo o samima sebi, već na onu istinu o sebi koja je sadržana prije svega u sasvim praktičnom djelanju. I u društvu, i u profesiji, i u komšijskom odnosu, posebno. Ne, dakle, samo  riječi, niti mišljenja, već činjenje koje je konačni tumač značenja, činjenje u svakom trenutku, kao da je posljednji.

Tako je simbol akademske uglađenosti, već u javnosti percipirana naučna institucija, ugledni profesor Doleček sa Mašinskog fakulteta u Sarajevu postao Vlatko, čovjek od krvi i mesa, sinonim ljudske odvažnosti da se bude ispravan čovjek u zlim vremenima. I da svojim postupcima pridonosi da to doba bude i herojsko doba ljudi čije bi se pominjanje uvijek trebalo pisati, i izgovarati, ako je to moguće, velikim slovima.

Nemirenje postojećim, nemirenje silama koje su  htjele ubiti sve ono civilizirano u svakom od nas, u opsjednutom Sarajevu, Vlatko je našao zajedno sa svojim prijateljem profesorom Raljevićem, u osloncu na Kulina Bana, formirajući istoimeno svojevrsno leglo duhovnog otpora ubijanju Bosne i njenih ljudi, njene običajnosti i kulture.

 I na prvu inicijativu o formiranju Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, ljudi koji su se okupljali oko istoimenog nezavisnog radija, bio je među prvima tu. Prvi predsjednik Kruga 99, dobri čovjek, suptilni prevodilac tananih stihova arapske ljubavne poezije, profesor Sulejman Grozdanić, uvijek je govorio „čak i onda kad se spetljamo u beskonačnim raspravama o tome šta je starije – kokoš ili jaje- bilo da je riječ o društvenim naukama, kulturi ili poeziji, odbrani ili stanja u društvu tog herojskog doba – Vlatko je uvijek bio tu da nas privede onoj racionalnosti koja je humanistička, bez obzira o kojem je svjetonazoru riječ“.

Ne dakle slučajno, poslije drugog predsjednika Osmana Đikića, Vlatko je Doleček postao treći predsjednik Kruga 99. Na radost pjesnika Izeta Sarajlića, čija su se zajednička putovanja po BiH i inostranstvu u širenju ideja Kruga 99, ubrzo pretvarale u svojevrsne kulturne i političke događaje, pa i u anegdote.

Inicijative, inicijative, inicijative, koje su izvirale iz dubokog naslijeđa onih najsretnijih vremena u hiljadugodišnjoj povijesti Bosne, bile su osnovni poriv za uporno djelovanje Vlatka Dolečeka kao trećeg predsjednika Kruga 99.

A onda je došao ovaj treći, poslijeratni život, u kojem su suočenje sa stvarnošću, bila podjednako bolna. Dominacija u ime koristoljublja, odustajanje od humanizma zarad trulih kompromisa suprotnih civilizaciji ljudskih prava i sloboda, one su determinate koje su naše živote učinile i danas – „bivanjem na ivici“.

Neka sjena Akademika Vlatka Dolečeka, koja je danas nadvijena nad nama, bude inspiracija za nemirenje sa postojećim i u nauci, i u društvu, i u kulturi, i obrazovanju, i u ljudskim odnosima. Za bratsvo među ljudima!

A porodici sućut za čovjeka koji je našao smiraj u zemlji bosanskoj!

Adil Kulenović, Riječ prilikom polaganja urne Akademika Vlatka Dolečeka (1939-2016),

Sarajevo, 15.12.2016.