ADIL KULENOVIĆ/ POPIS I(LI) GENOCID

Može li se taj cirkulus ZLA zaustaviti: I negiranje rezultata popisa je nastavak genocida!

10.06.16, 15:03h

(Tekst je dio aktuelne rasprave Kruga 99 na temu oprečnih entitetskih stavova oko objavljivanja rezultata popisa u BiH)

Na čemu je, dakle, naglasak u našoj temi – na popisu ili pak genocidu? Da li je uopšte opravdano dovoditi u vezu genocid, kao najstrašniji čin ljudskog bezumlja i demona zla, koji, očito je stanuje u ljudskoj vrsti, i koji, oslobođen skrupula humanog, generičkog bića, čovjeka i  ljudske vrste kao takve, vodi do monstruoznog istrijebljenja i nestanka drugog i drugačijeg samo zato što je označen drugačijim i drugim, i naizgled mehaničkog čina tehničkog popisa ljudi i stvari – čina puke registracije, obrade i sabiranja običnih statističkih činjenica?
I genocid i popis stanovništva imaju ipak zajedničku supstancu, onu supstancu koja proizilazi iz ideala prosvjetiteljstva, ideala razuma i nauke, racionalnosti i organizacije, demokracije i kapitalizma, ideala da je moguće izvući dio iz nesagledive cjeline, racionalno ga prevrednovati i organizirati, i tako nasuprot univerzumu prirodne harmonije, učiniti ga potentnim, racionalno potentnim, društveno potentnim, politički potentnim…
Kako da ljudski, uvijek subjektivan i iz cjeline izdvojen racionalni dio projektovanja stvarnosti, racionalizam u srži, ne završi u nihilizmu racija, u smrti, u do perfekcije organiziranim fabrikama smrti Aušvica i Jasenovca, opsjednutim gradovima-logorima Srebrenice, Sarajeva takođe, i Goražda, i Bihaća, i Mostara, i pijedorskog Keraterma i Manjače, tih posljednjih izraza dehumaniziranja racija!?

I genocid i popis stanovništva su racionalno organizovane djeletnosti. Genocid sa ciljem i namjeri da se u cjelosti ili djelimično uništi jedna određena nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, a popis sa ciljem i namjerom da se dođe do zbira odabranih podataka o društvenoj zajednici

Da ne bude zablude: i genocid i popis stanovništva su racionalno organizovane djeletnosti. Genocid sa ciljem i namjeri da se u cjelosti ili djelimično uništi jedna određena nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, a popis sa ciljem i namjerom da se dođe do zbira odabranih podataka o društvenoj zajednici koji se mogu, ubičajeno, samo korisnoupotrijebiti za napredak i razvoj ekonomiji i socijalnog života uopšte, ali i zloupotrijebiti u druge projektovane svrhe. Dakle, i genocid, i popis stanovništva su na razumu definisani ciljani projekti, oni nisu skup slučajnosti ili nasumični proizvod  historijskih okolnosti. Ono što ih razdvaja jeste sadržano u pitanju o kriteriju i umnosti službe opšem dobru, njihovoj etičkoj vrlini i kategoričkom imperativu – da se postupa onako kako bi želio da čine i drugi prema tebi – bio on kantovski ili religijski definiran.
Ne ulazeći u osnovanost tvrdnje da je istorija civilizacije istorija čas jednog čas drugog, zabilježenog ili nezabilježenog genocida, nas u našem historijskom vremenu zanima tamna sjena genocida koji se nadvija nad našim životima i u našem pamćenju, našem tumačenju prošlosti i projektovanju budućnosti, naših svakodnevnih odnosa i ljudskih relacija. Mi se moramo suočiti sa tamnim sjenama genocida koji se, htjeli mi to ili ne, uvukao u naše živote bilo da je postao dio mentaliteta prikrivanja ili pak tek puki izraz moralnog zgražanja bez svijesti o nužnosti otpora i izlaska iz začaranog kruga, u reafirmaciji principa nade, tom djelatnom opijumu svjetla na kraju tunela.

Možemo li uopšte govoriti o toj temi a da nas lična pozicija i patnja žrtve ne odvede u sentiment, tu prvu prepreku racionalnom i umnom sagledavanju? Možemo li se izvesti na put kognitivne, umne, spasonosne i iscjeljujuće pouke o tome kako da se kontinuitet genocida zaustavi, kako da prestane, da se zaustavi slika civilizacije i naših sudbina kao ponavljanja istog. Onog što obilježava danas i ovdje, tamne strane ljudskog bića i njegove historije, napose, ove naše bosanske i balkanske, bar jedno stoljeće.

Kako da civilizacijski, prosvjetiteljski optimizam o kojem smo tako dugo učeni – to da je svijet zla iza nas, ne završi u nekoj novoj historijskoj naivnosti i iznenađenju od ponavljanja već doživljenog ili u pasivnom pesimizmu moralističkog saosjećanja? Ali, i kako da opstanemo i ostanemo sa povjerenjem u gradnju života u našim autentičnim BH okolnostima, života koji nije moguć bez vrijednosti humanizma, međusobnog razumijevanja i poštovanja, onih vrijednosti na kojima se temelji i sam život na ovoj planeti?

Mi se moramo suočiti sa tamnim sjenama genocida koji se, htjeli mi to ili ne, uvukao u naše živote bilo da je postao dio mentaliteta prikrivanja ili pak tek puki izraz moralnog zgražanja bez svijesti o nužnosti otpora i izlaska iz začaranog kruga

Proces denacifikacije, ta spasonosna formula ozdravljenja jednog bolesnog, nacifašizmom opsjednutog društva, nama nije nikad ni ponuđen. Holokaust i genocid nad Jevrejima, kao da nije bio opomena i poučak svim narodima svijeta. „Nikad više“, obećanje i vrijednost civilizacije u kojoj smo formirani, umirao je pred očima demokratskog svijeta, Evrope posebno, na čijem tlu se to iznova dešavalo i potvrđivalo sa genocidom u Bosni i Hercegovini. A narodno povjerenje i entuzijazam sa kojim se jedan društveni poredak, socijalizam, mijenjao i rušio, imao je baš u pomenutim demokratskim i civilizacijskim vrijednostima onu nužnu energiju potrebnu za prevrat.

Ostavljeni, dakle, u bunilu od licemjerja i cinične formule „da se strane dogovore“, naspram ključnog historijskog iskustva dvadesetog vijeka da se nacifašizam može zaustaviti samo silom, mi se evo već četvrt stoljeća vrtimo u začaranom krugu bespomoćnosti i iracionalne nade. Politika ekvidistance, neutralizma prema „stranama u sukobu“, primijenjena u Bosni i Hercegovini, nikada ne bi dovela nacističku Njemačku u rang prosperitetnih demokratskih država i društava. Takva politika ne može našu zemlju izvesti iz historijskog ćorsokaka u kojem se nalazi. Ili je možda skriveni razlog ovakve zbilje sadržan u tada nesagledljivim potezima sila čije konture možemo isčitavati tek sada i ovdje?

U ovom historijskom trenutku savremene Evrope opsjednute strahom od drugog i drugačijeg, od multikularizma, od migrantske krize koju su imperijalni interesi sami uzrokovali i proizveli, i islamofobije – savremenog demijurga za zbijanje vlastitih redova, za obnovu politike krvi i tla, rase i nacije. I za strepnju od perspektive da sutra sa još većom strepnjom iščekujemo rezultate izbora u nekoj novoj evropskoj Austriji!?

Denacifikacija dakle, kao izraz čvrste volje nacija pobjednica nad nacifašizmom, a koje su povezivale vrijednosti ljudskih prava i građanskih sloboda, stvorili su ono privlačno zemaljsko i društveno podneblje, metaforu Evrope-utopije koja i danas tako opojno i privlačno djeluje na obeshrabrene i ponižene. A nama, tu u susjedstvu i na njenom tlu, razgolićena je laž, bolje reći demijurg kojeg nismo na vrijeme prepoznali kroz istinu da za učinjeni genocid nema posljedica. Ni onih iz podjeljene Njemačke juče, kao ni danas ujedinjene i obnovljene Bosne, zemlje koja je moguća jedino u mirnoj i prosperitetnoj tradiciji i kulturi života u razumijevanju i međusobnom uvažavanju.

Ostavljeni, dakle, u bunilu od licemjerja i cinične formule „da se strane dogovore“, naspram ključnog historijskog iskustva dvadesetog vijeka da se nacifašizam može zaustaviti samo silom, mi se evo već četvrt stoljeća vrtimo u začaranom krugu bespomoćnosti i iracionalne nade

Zašto smo iznevjereni u svom ljudskom i demokratskom kapacitetu, i idealu da je zločin genocida nedopustiv i kažnjiv? Da su genocidne tvorevine civilizacijski nonses, i da je društvo moguće organizovanom silom denacifikacije privesti suočenju sa zločinom genocida, i narodnoj katarzi, tom oprobanom putu do prosperitetne države – nacije i samoodrživog demokratskog društva?

Namjesto toga ponuđena je iluzija pravnog instrumenta Haškog tribunala da je pravda dostižna za sve, i da je individualizacijom krivice učinjena dovoljna i pravična satisfakcija direktnoj žrtvi kojih se to u ogromnom broju slučajeva više i ne tiče. Mrtvima, jer su mrtvi, ranjenim jer žive u društenom ambijentu i životnim uvjetima ishodovanim genocidom i u kojima se nastoje realizirati vrijednosti genocidne ideologije sistematično i uporno, svim raspoloživim sredstvima „do konačnog rješenja nacionalnog pitanja”.

Sami po sebi, bez adekvatne valorizacije genocidnih posljedica, efekti izrečenih presuda nisu doveli niti su mogli dovesti do toliko potrebnog suočenja i katarze. Čak i javni TV prenosi sudskih procesa više su učvršćivali, pa i poticali stvaranje stereotipa i ideološki posredovanih i stvorenih uvjerenja o krivici ili pak herojstvu optuženih. Dakle, Haški tribunal se pokazao kao puki i neuspješni nadomjestak toliko očekivanoj i potrebnoj organizovanoj djelatnosti države i društva na denacifikaciji u svim sferama života, od državnih institucija i obrazovanja do medija i vjerskih institucija.

Čini se da je izostanak političke volje ključnih sila na okončanju rata i kreiranju mirovnog sporazuma za primjenu i u Bosni i Hercegovini ohrabrio nastavak politike genocida drugim, ne-ratnim, prije svega političkim sredstvima. Provjereni i uspješni model denacifikacije kao društvenog procesa i organizovane djelatnosti države na otklanjanju posljedica genocida i lustraciji nosilaca genocidne ideologije i politike, poput onog iz Njemačke i drugih evropskih zemalja nakon Drugog svjetskog rata, nije primjenjen u BiH te je kreiran međunarodni eksperiment za državu u kojoj je politika genocida polazište za realpolitiku.

Ponuđena je iluzija pravnog instrumenta Haškog tribunala da je pravda dostižna za sve, i da je individualizacijom krivice učinjena dovoljna i pravična satisfakcija direktnoj žrtvi kojih se to u ogromnom broju slučajeva više i ne tiče

Upravo zbog toga danas i oni koji se svojevremeno čak i javno nisu slagali i identificirali sa politikom genocida u Bosni i Hercegovini, poput Milorada Dodika ili Mladena Ivanića, sada gorljivo zastupaju one političke ideje koje se mogu klasificirati kao nastavak politike „konačnog rješenja srpskog nacionalnog pitanja“ pa i po cjenu remećenja mira i sigurnosti u BiH, kao i regionalne stabilnosti. Objašnjavanje kako politički razlog koji navodno iza toga stoji jeste puki makijavelistički rezon radi opstanka i osvajanja vlasti, i pridobijanja glasačke mašinerije koja je baš takva, istovremeno je najveća optužnica za  prebacivanje krivnje i odgovornosti na cjelokupni srpski narod, perfidno zaklanjanje za narod i moguće posljedice nastavka politike eksterminacije drugog i drugačijeg. I koja, htjeli to ili ne, samo može dovesti do obnovljanja nasilja i sukoba sa nesagledljivim posljedicama.

Od posljeratne opstrukcije povratka izbjeglih i raseljenih, stvaranjem ambijenta bezperspektivnosti za povratnike, kao i njihove socijalne, političke i obrazovne diskriminacije, do aktuelne opstrukcije objave rezultata popisa stanovništva, provlači se zajednička nit i rukopis genocidne politike Radovana Karadžića – strategija da u srpskom entitetu može živjeti samo do 5 procenata nesrpskog stanovništva. To je očito razlog neviđenog političkog pritiska na samu metodologiju obrade podataka koja bi se trebala prilagoditi projektovanoj genocidnoj namjeri.

Jer nije samo nastavak politike genocida fizičko uništenje jedne etničke skupine, nego i njegova eksterminacija sa određene teritorije.

Ponajviše se taj rukopis nastavka genocidne politike drugim sredstvima prepoznaje u stvaranju „životnih uvjeta“: u mitologizaciji i indoktrinaciji opravdanja genocida u konstruisanim historijskim razlozima; u obesmišljavanju i destrukciji institucija države bez koje su žrtve genocida osuđene na istrebljenje; u svakovrsnoj blokadi razvoja države i demokratskog poretka; u demonizaciji i izolaciji Bošnjaka putem kontinuiranog denunciranja kao antievropske, nedemokratske agenture političkog islama; u prenaglašavanju svakog bezumnog čina, čak i pojedinca kojem često i nisu dokazane namjere terorizma, za stvaranje stigme nad Bošnjacima kao terorističkom potencijalu i opasnosti za Evropu; u oduzimanju prava na etnički identitet, uključujući i jezik; u tretiranju njihovog etničkog identiteta kao stranog i „pridošlog sa Turcima“, nikad izniklom i ukorjenjenom u svojoj bosanskoj zemlji i evropskoj civilizaciji; u nepriznanju njihovog državotvornog nacionalnog bosanskog identiteta i njihovo tretiranje kao  religijske skupine; u svakovrsnom denunciranju političkog Sarajeva; u bahatim ismijavanjima i ponižavanju žrtava genocida i svake građanske normalnosti; u politici negacije genocida i izjednačavanja krivnje za neuspredive činjenice; u finansiranju i političkom reafirmiranju osuđenih ratnih zločinaca; u zamjeni teza o dobru i zlu i bošnjakofobnom isčitavanju zajedničke nam historije; u negativnoj ideologizaciji jezika javne sfere prema državi i medijske slike bosanskohercegovačke stvarnosti; u laži kao opravdanom metodu takve politike; u stvaranju mantre o vječnoj bosanskoj mržnji i netrpeljivosti; u preprekama bržim euroatlaskim integracijama…

Jer nije samo nastavak politike genocida fizičko uništenje jedne etničke skupine, nego i njegova eksterminacija sa određene teritorije

Ne možemo, naravno, odgovoriti na ono pitanje sa početka ovog teksta o historiji kao kontinuitetu znanih ili neznanih genocida, a još više o tome kako ih zaustaviti bez pouzdanja u transcedentalnu nadu i humanizam temeljnih vrijednosti svakog naučavanja o čovjeku i smislu njegovog bivstvovanja. Ali, ta opštost nama ovima sad i ovdje nije dovoljna, ni onima koji dolaze poslije nas.

Da li bi možda jedno recentno i novo suočavanje, bar na simboličkoj ravni, imalo smisla i dalo rezultate, suočavanje sa našim iskustvom u regionu od ponavljanja mračne prošlosti genocida i trasiranja njegovih pouka? Simbolika Jasenovca i inih stratišta srpskog naroda, bez obzira na brojke o žrtvama, bilo ih 70.000 ili 700.000 monstruozna su same po sebi. Imamo li problem da mi svi drugi to priznamo i tumačimo kao neosporni genocid nad srpskim narodom? Vjerujem da nemamo i ne bi trebali imati.

Ali, kako da tumačimo pouke da ta jučerašnja žrtva u drugim historijskim okolnostima postaje izvršilac genocida?! Kako da primjenjujemo pouke iz primjera da nakon holokausta i genocida, u drugim, dakle, historijskim okolnostima, da je danas, a već sedam decenija dugo, jevrejska država usredsrijeđena na isrebljenje Palestinca sa svoje zemlje i iz svoje domovine. Ali, ne treba zaboraviti i na druge hestorijski zlokobne primjere…

Može li se ta, skoro pa zakonomjernost, taj cirkulus zla zaustaviti našim umnim djelatnostima, našim etosom osvještene žrtve, našim porivom za opstanak ljudske civilizacije? Kako preduprijediti da se sjećanje Bošnjaka na genocid iz dvadesetog stoljeća ne pretvori u razlog i povod u drugim historijskim okolnostima za njihovo nasilje, pa i izvršenje nekih novih genocida i eksterminacije drugog i drugačijeg? Na poticaj nepredvidljivih historiskih silnica i političke elite pohlepne na vlast, i željne dominacije nad drugim?

Naše vrijeme je prolazno, ono ljudsko u nama bi trebalo da bude trajno!

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.
Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Tekst je izložen na sesiji Kruga 99 kao uvodno izlaganje, 5.juna 2016. godine

Adil Kulenović