Temu smo naslovili  „Haške presude: I do nas je….”, sa nekolio tačkica koje hoće sugerisati nastavak, da je „I do nas …građana”, koji kao pojedinci činimo kolektivitete, narode u BiH, a prije svega kako dalje poslije zatvaranja Haškog Tribunala da nam se ne bi ponovio.

Haški Tribunal nije izricao presude radi presuda, niti je za 24 godine rada samo ispunjavao jedan zadatak najviše svjetske instance, Savjeta bezbjednosti UN, niti je pisao našu istoriju, niti mirio narode. On je svojim djelovanjem uspostavljao novi korak i standarde u internacionalnom pravu, poslije Nirnberga, kako bi mir kao ideal čovječanstva bio moguć, kako genocid ne bi više bio damaklov mač nad glavama i sudbinama onih oružano slabijih. Nije presuđeno ni narodima ni državama, suđeno je pojedincima

Presuđeno je da je u slučaju BiH bio i internacionalni oružani sukob, da je UZP bio unutrašnji, u BiH, ali u sadejstvu i vanjski – u slučaju Hrvatske, i vjerovati je još jasnije u budućnosti, i Srbije.

Mi se svi u BiH nalazimo na istorijskoj prekratnici: da li ćemo Haške presude iskoristiti za gradnju trajnog mira u interesu svih ili za podgrijavanje mržnje, nepovjerenja, nemira i sukoba za neki budući rat u interesu budućih vladajućih oligarhija i susjednih država, koje će i tada profitirati od prolivene krvi nevinih. Sudska krivica je izrečena – odgovornost je na nama.

Zato se svaki čovjek i kolektivitet mora odlučiti da li je za mir i prosperitet ove zemlje i generacija koje dolaze ili pak ne. Odluka je na nama kao pojedincima, da li ćemo slijediti put sada uzorne demokratske i prosperitetne zemlje koja je bila obilježena genocidom i holokaustom, Njemačke, ili srljati u začaranom krugu zločina, razaranja i ratova, budućih neizvjesnosti.

Ljudi sa savješći slijediće onaj put nakon Haških presuda koji je u procesu denacifikacije slijedio Njemački narod, put savjesti čovječanstva kao ljudskoj solidarnosti. Nije ni Nirnberški, ni Haški sud presudio krivično pravnu odgovornost naroda kao takvih. Ali njemačke intelektualne elite jesu – onu drugu, ljudsku odgovornost.

Zato, bez izuzetka treba prihvatiti izrečene presude o kojima će suditi budućnost, istorijska i pravna nauka, a ne mi na koje se one odnose. O njima dakle, nećemo danas ni raspravljati. Ali hoćemo o odgovornosti koja je dovela do toga da se na primjeru jedne male zemlje, BiH, izriču, po prvi put u istoriji čovječanstva ovakve krivično-pravne presude.

Ako hoćemo zdravo društvo, moramo raspravljati o odgovornosti, onoj odgovornosti koju ne izriču sudovi, nego naša individualna i grupna, moralna, politička,  institucionalna i metafizička, pa i vjerska, svjetonazorska odgovornost, za izrečene sve presude Haškog Tribunala. I njene uzroke i njene posljedice.

Samo istinskim suočenjem sa tim dimenzijama odgovornosti, dakle naše vlastite individualne odgovornosti, čak ako nismo ni na koji način učestvovali u konstrukciji i izvršenju zla, otklonićemo buduća krvarenje i patnje nevinih.

Jer, svaki čovjek je po prirodi rođen u znanju da razlikuje dobro i zlo, i nikakva igra skrivača niti samozavaravanje ne može prevariti savjest ili mjerilo božanskog za one koji odistinski vjeruju. Samo istinski zločinac nema kajanja, već mimikrijsko prikrivanje zbog suda, poput Biljane Plavšić.

Moralna nam savjest nam nalaže preispitivanje vlastitih postupka: da li sam mogao učiniti više da se zlo i zločini ne dese, da li sam prihvatio obmane radi koristi ili puke strasti, da li sam glasajući ili ne glasajući omogućio da razmjere zla budu stravične, da li se i dalje skrivam iza floskula o naređenju u kojoj moja savjest neće da učestvuje, da li sam tražio izgovor u predrasudama prema drugima da nastavim i dalje – do sudnjeg dana. I na novim podrškama konstrukciji vlasti koja se održava na projektovanju i poticanju mržnje i predrasuda. Podjednjako to moraju činiti i oni časni, koji su bili svjesni srljanja u krvoproliće i koji su i u Srbiji i u Hrvatskoj bili ponižavani, proglašavani izdajnicima naroda, ali i u BiH. Caco je slučaj, Dretelj je industija smrti i raseljavanja, Srebrenica je genocid. Razmjere, naravno, nisu iste. Ali o moralnoj odgovornosti za Haške presude može, ali i mora dati odgovore svaki pojedinac za sebe i nikakva institucija, kako god je zvali.

O političkoj odgovornosti je djelimični izrijek dao i Haški Tribunal. Da bismo postali bića vrijedna blagodeti demokracije konačno moramo i kao osobe i kao grupe odbiti pokoravanje kao stil života, nehaj za državu kao da se to drugog tiče, odvažnost u mišljenju da vlast nije od boga već naroda i svakog njenog pojedinca, odlučnost da političko nagovaranje na mržnju prema drugome tumačimo kao puku borbu za vlast i korisnost elita koje je iz toga crpe.

I istinski se odreći političkih projekata neprirodne i nasilne podjele ove zemlje između ljudi i naroda zbog čega su i haški osuđenici, u krajnjem, i sami istovremeno i izvršioci i žrtve. Takav jasan glas ka obnovi vrijednosti bosanskohercegovačke stvarnosti, koju smo stoljećima živjeli u miru i razumijevanju, bez obzira što su različite čizme i vojske dolazile i odlazile, put je našeg ljudskog, narodnog i državnog oporavka i prosperiteta.

Odgovorni su i oni koji su znali, a nisu učinili u ime civilizacije ljudske solidarnosti i vrijednosti slobode, da zlo bude na vrijeme zaustavljeno, velike sile, čija je odgovornost upravo veća jer kao velike i crpe iz ovog svijeta najviše. Ne mogu se izuzeti od odgovornosti za obnovu naše države i društva po uzoru i na principima demokracije i uređenja vlastitih društava i država.

Bez toga svjedočićemo licemjerstvu i nesagledivim posljedicama  kao onda kada su te iste sile pred očite pripreme holokausta pravili savezništva sa Hitlerom, a i danas sa ključnim generatorima razaranja naše zemlje i mira na Balkanu i koje znaju definisti podjednako kao i mi. Zaustavite etno teritorijalne i hegemonističke  pretenzije susjednih država, da bi mir u Bosni bio trajan i moguć i na Balkanu u cjelini. Pogotovo dok srljaju u historijski revizionizam, i dalje potiču tvorevine UZP-a koje su rezultat i međudržavnog sukoba.

Zato ćemo morati progovoriti i o odgovornosti institucija koje su nastale u uslovima međunarodnog oružanog sukoba i onima koje su bile instrumenti UZP-a. Ljudska pravednost nalaže da se konačno ukinu i nikad ne ponove.

O mefafizičkoj odgovornosti takođe, pa i puno više, hinjenim učiteljima božanskih vrijednosti i morala, a koji su juče običnom puku i vojniku davali agremane za činjenje zla, a danas Haški sud proglašavaju zločinačkim, a gospodare masovnih pokolja herojima.

Adil Kulenović, 10.12.2017.

Adil Kulenović